UTJECAJ I VAŽNOST RODITELJA U OBRAZOVANJU DJECE

UTJECAJ I VAŽNOST RODITELJA U OBRAZOVANJU DJECE

 

Svatko od nas uči i prima informacije na svoj, jedinstven način. Svijest o tome je jako važna. Kao i senzibiliziranje ljudi na tu temu. Time pozitivno utječemo na djecu, roditelje, učitelje i društvo u cijelosti.


Nema većeg dara kojeg možete dati djeci od pomoći da shvate da nemaju problem – da su posebna upravo takva kakva jesu.
Roditelji su to mahom osvijestili kada je u pitanju njihov osobni odgoj. Međutim škola i obrazovni sustav kaskaju.  
O tome što možemo promijeniti u već ustaljenim konceptima učenja, razgovarali smo s profesoricom i terapeutkinjom Anjom Melcher koja prati razvojne trendove modernog društva te nudi najnovija saznanja s područja rasta i razvoja.


Djecu možemo podučavati na dva načina, objašnjava Melcher.


Izvana prema unutra


Temeljni je princip strah od autoriteta, moći i kazne. Princip koji sigurno na duže staze nema pozitivan učinak. Ideal takvih škola je poslušnost. Obrazovanje izvana prema unutra znači da se od djece očekuje da većinu vremena budu pasivna. Znanje se širi odozgo prema dolje, od stručnjaka ili autoriteta k učenicima, uloga učenika je primati informaciju. Osnovno sredstvo komunikacije su zapovijedi i zahtjevi 'trebaš', 'moraš'. Učenici se vrednuju prema bodovima u testu i onda se prosuđuju kao vrijedni pohvale ili pokude. Vrednujemo ih međusobnim uspoređivanjem, npr.: "Ti si dobar, ali on je bolji." Motivirajuća su sredstva nagrade i kazne.
Takve strukture naglašavaju kontrolu i zahtijevaju popuštanje, poslušnost i ponad svega red. Kako bi se osiguralo zadovoljenje tih zahtjeva, pažljivo se stvaraju politike, programi i očekivanja. Pretpostavka je da su djeca nepokorna, nepouzdana i nesposobna da se nauče samokontroli, samodisciplini i samokritici. Prisutan je strah, da će bez politike izvana prema unutra, radi održavanja kontrole, nastati kaos i ništa se vrijedno neće naučiti. U takvom školskom modelu obrazovanja, prema Alfie Kohn, "problem je uvijek u djetetu koje ne radi što mu se kaže." Pri tome se prikladnost standardiziranih očekivanja za različite učenike obično ne razmatra.


Iznutra prema van


Drugi način na koji možemo djecu poučavati je iznutra prema van. U toj filozofiji očekuje se da djeca budu aktivna i uključena. Vidi ih se kao pojedince s vlastitim crtama i atributima. Oni su ljudi koje treba upoznati, ljudi s kojima se treba ophoditi. Vidi ih se kao ljude koji postaju cjeloviti iznutra prema vani, prema vlastitom vremenskom rasporedu. Očekivanja i metodologije se koliko je više moguće individualiziraju. Roditelji i učitelji postavljaju prikladne uvjete koji potiču razvijanje vještina i uspjeh u učenju. Poštovanje je osnovno načelo interakcije. Budući da način na koji gledamo i tretiramo dijete može biti samoispunjavajuće proročanstvo, kada se djetetove jake strane njeguju i poštuju, ono uči biti samopouzdana osoba s mnogo poštovanja. Motivacija za učenje dolazi od interesa, snaga i priznatih ciljeva te iz prikladnih izazova.


U tom kontekstu jako je važno djecu podučavati sukladno njihovom stilu učenja. Takav pristup potiče obrazovanje iznutra prema vani. Najvažniji način održavanja djetetove prirodne znatiželje za učenjem je da im pomognemo pronaći tko su ona stvarno – u čemu su dobra i što vole. Trebamo prestati obraćati pažnju na to što djeca ne mogu i početi naglašavati što mogu. Za to su prvenstveno odgovorni njihovi roditelji i učitelji.  


Djeca provedu pet dana u školi, a sedam dana tjedno kod kuće s roditeljima. Prema istraživanjima, jedan od najuvjerljivijih nalaza, jest utjecaj i važnost uloge roditelja u obrazovanju djece. Stoga je bitno i roditelje educirati kako da pristupe djetetu, koristeći model stila učenja. Time se bavimo u našem centru Cjelovitost.


Djeca čije su potrebe za učenjem zadovoljene, postaju samopouzdana, spremna za učenje i sposobna za samousmjeravanje.


Naše školski sustav je dotrajao, a vidimo da su reforme školskih sustava prisutne i u mnogim drugim državama. Sustav obrazovanja kako danas obrazujemo djecu osmišljen je u prvoj polovici 19. stoljeća, u doba prosvjetiteljstva i industrijske revolucije, kada su potrebe obrazovanja bile drugačije. Danas su još uvijek škole organizirane kao tvornice iz vremena industrijskog procvata, po principu: ne razmišljaj, budi poslušan i radi.


Problem je u tomu što pokušavamo uploviti u budućnost oslanjajući se na ono što smo radili u prošlosti, te oslanjajući se na model obrazovanja "Izvana prema unutra".


Današnje doba je neizvjesno i nosi mnoštvo promjena za koje ne znamo kako ćemo se nositi s njima u budućnosti. Ono što nam treba je nova i svježe energija individualaca.


Puštajući djetetu da razvija i izražava svoje unutarnje potencijale, radimo za njih i njihovo bolje sutra, bez da ih želimo oblikovati prema vlastitim zamislima i idejama.


Što je djetetu potrebno za "ispravan" način učenja?

Prije svega potrebno mu je da ga se vidi i da ga se uvažava.

Škole su sklone jednom stilu učenja i uglavnom se obraćaju jednom tipu učenika. Tradicionalna učionica koja je organizirana tako da poučava uglavnom kroz auditorni modus, zadovoljava potrebe svega 34% učenika. Zbog te naklonosti mnoga se djeca tamo ne osjećaju dobro. Na sreću, školski sustav, sve više pažnju obraća  na rad istraživača i učitelja o važnosti individualnih stilova. Posljedično tome termini poput: temperament, modalitet, multisenzorički pristup, emocionalna inteligencija i mnogostruke inteligencije, postale su poznati roditeljima i učiteljima u cijelom svijetu, te sukladno tome sve više ljudi govori o ključnoj ulozi stilova učenja u obrazovanju mladih ljudi.

Stoga bi ključ ispravnog načina učenja bila prilagodba metoda i tehnika djetetovom individualnom stilu učenja. Time će učenju dijete pristupati sa znatiželjom i samomotivirano.


Bulimično učenje i trpanja ogromne količine kratkoročnog znanja te njegovog izbacivanja po zapovjedi, zasnovano na idealu poslušnosti izgubilo je smisao. Tako se djeca otuđuju od škole jer ne mogu vidjeti čemu ona služi i koji je njezin smisao. Došlo je vrijeme da se  učenju i našim individualnim različitostima pristupi  na drugačiji način.


Roditelji i prezaštitnički odnos prema djeci


Kada je riječ o školskom uspjehu roditelji često nisu svjesni svog prezaštitničkog stava, tjeskobe i visokih očekivanja spram djeteta. Pretjerana roditeljska zaštita temelji se na strahu. Umjesto da preispitaju vlastite strahove, često se dogodi da tjeskobu prebace na djecu, a visoka očekivanja ih dovedu do toga da svoje dijete uopće ne vide od vlastitih očekivanja i projiciranja budućnosti. Pri tome roditelji izgube stvarni kontakt s djetetom i podršku koja je djetetu zapravo potrebna. Tužna je to situacija u kojoj su djeca suočena sa stalnim procjenjivanjima (dobro/loše), prvo u školi kroz ocjene, a onda i od vlastitih roditelja. U neku ruku, kao da se sve ono što ona stvarno jesu, svodi na procjenjivanje.  


Djeca će većinom dati sve od sebe da zadovolje svoje roditelje. Uspjet će u tome manje ili više. Međutim cijena je previsoka. Cijenu čine potisnuti dijelovi sebe na koje djeca nemaju pravo. Dijelovi su to koji se pitaju: što je meni važno, što želim, što mislim i sl.


U doba kada se više govori o pravima djece, roditelji su zbunjeni s postavljanjem vlastitih granica. S jedne strane ne žele biti prestrogi, a s druge strane počinju previše popuštati. Svakako da je jako važno znati/moći djetetu reći ne kada tako osjećamo i mislimo: tako dijete razvija vlastiti osjećaj sebstva – da sam ja - ja i da je bitno da ima mišljenje koje može izraziti. To ga uče roditelji vlastitim primjerom. Ono što djetetu svako treba jest postavljanje jasnih granica i strukture, unutar kojih raste i uči se vlastitoj odgovornosti.


Puno puta se pažnja roditelja usmjeri na osiguranje djetetu školovanja i dodatnih aktivnosti, te se previdi bavljenje gore navedenim pitanjima, koja su sjeme dobrog i sretnog života. Kada se na ovaj način brinemo o djetetu, ono se tako počinje brinuti o sebi.  


Stjecanje samopoštovanja, odgovornosti i kreativnosti u učenju


Prvi korak u razvijanju samopoštovanja bila bi svjesnost o sebi (samosvijest) tj. sposobnost da vidimo sebe kakvi doista jesmo, a ne samo onakvima kakvima bismo htjeli biti. Samopoštovanje je naša osobina procjene sebe i čine je samosvijest i samopouzdanje. Bitno je razumjeti te pojmove, kako bismo razumjeli sebe.


Samosvijest predstavlja neku vrstu stabilnog unutarnjeg stupa. Razvijen osjećaj samosvijesti prepoznaje se po zadovoljstvu samim sobom, dok nizak stupanj samosvijesti obilježava stalan osjećaj nesigurnosti, pretjerana samokritičnost i osjećaj krivnje.


Samopouzdanje govori o našem uvjerenju o vlastitim sposobnostima: što nam ide dobro, u čemu smo vješti, a u čemu smo neuspješni.


Ako promatramo samopoštovanje u cijelosti, vidimo koliko je važno razvijati i samosvijest i samopouzdanje. Čovjek koji posjeduje zdravu samosvijest rijetko ima problema sa samopouzdanjem. Signali niskog samopoštovanja su sramežljivost, pretjerana povučenost, strah od bliskosti s drugima, strah od javnog nastupa i/ili autoriteta.


Razvijanjem samosvijesti razvijamo i poštovanje prema drugima što je na mnogo načina povezano s odgovornošću. Ako znamo preuzeti odgovornost za sebe, znamo preuzimati i odgovornost za odnose s drugima. Osobna odgovornost sastoji se od samosvijesti i zastupanja svojih stavova. Imati svijest o sebi, biti svjestan što mi (ne) treba, što (ne)volim, što hoću ili što neću te podrazumijeva da se znamo založiti za vlastite potrebe.


Kreativnost je mentalni proces koji uključuje stvaranje novih ideja, pojmova ili rješenja problema ili novih poveznica između postojećih ideja ili pojmova. S neurobiološkog stajališta neki autori pišu da je potrebna koaktivacija i komunikacija između regija mozga koje obično nisu čvrsto povezane. U našem centru putem korištenje različitih metoda i tehnika učenja, koje aktiviraju rad lijeve i desne polutke mozga, potičemo kreativnost u radu, na način da:

 

  • Uspostavljamo namjeru i svrhu,
  • Gradimo osnovne vještine,
  • Ohrabrujemo sakupljanje određenog znanja,
  • Stimuliramo i nagrađujemo znatiželju i istraživanje,
  • Gradimo motivaciju (posebno intrinzičnu),
  • Ohrabrujemo samopouzdanje i spremnost na preuzimanje rizika,
  • Usredotočeni smo na usavršavanje vještina i samokompetitivan duh,
  • Promičemo potporna uvjerenja o kreativnosti,
  • Pružamo prilike na izbor i otkriće,
  • Razvijamo samoupravljačke sposobnosti (metakognitivne vještine),
  • Poučavamo tehnike i strategije koje potiču kreativne izvedbe,
  • Pružamo osjećaj uravnoteženosti.

Što nedostaje u školama?


Ono što definitivno nedostaje u školama jest: kreativnosti, inovativnosti, kritičkog mišljenja, estetskog vrednovanja, inicijativnosti, poduzetnosti, odgovornosti, odnosa prema sebi, drugima i okolini te vladanja.


Također je bitno aktiviranje svih kanala primanja informacija od vizualnog, auditivnog i kinestetičkog/taktilnog kroz poučavanje.
Zanemareni su predmeti poput likovnog, tehničkog (izrađivanje korisnih predmeta), domaćinstva, tjelesnog, kao i provođenja vremena u prirodi. Ono što fali je praktična primjena tih znanja, kroz iskustveni rad i igru.


Bitan je i razvoj psiho-socijanih vještina kroz rad s učenicima, koji bi im donio korist u svakodnevnom odnosu sa sobom i drugima te svijetom oko sebe.


Sve navedeno kroz ovaj tekst pregled je trendova koji pozivaju na buđenje i prilagodbu novom vremenu. Sažetak u četiri točke glasio bi:

  • Praksa, a ne samo teorija – priprema za stvarni svijet
  • Digitalizacija učenja – usvajanje novih tehnologija u učenju i poučavanju
  • Inovativne metode i personalizacija podučavanja
  • Multidisciplinarnost u radu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 



Kako pohvala utječe na dječji razvoj

Kako pohvala utječe na dječji razvoj

Što je pozitivna povratna informacija? Pozitivna povratna informacija intuitivno se čini kao neupitno pozitivan način komunikaci...


Razgovor o školstvu s Jesperom Juulom

Razgovor o školstvu s Jesperom Juulom

U razgovoru s Jesperom Juulom, koji je vodio Familylab, on govori o obrazovanju – temi kojom se bavi veći dio svog profesionalnog ži...


Škola bez slobode i radosti je „dresura”

Škola bez slobode i radosti je „dresura”

Pročitajte intervju s Geraldom HÜTHEROM, uglednim njemačkim neurobiologom i autorom popularnih znanstvenih knjiga koji je objavljen u Tiro...


Učenje napamet ne pomaže, mozak naše djece je drugačiji

Učenje napamet ne pomaže, mozak naše djece je drugačiji

Ranko Rajović,stručnjak na području razvoja dječjeg mozga i autor NTC programa, govori o važnosti promjene pristupa podučavanja Me...


Dr. Ranko Rajović: Funkcionalno razmišljanje i znanje kao prioritet 21. stoljeća, prosinac, Split

Dr. Ranko Rajović: Funkcionalno razmišljanje i znanje kao prioritet 21. stoljeća, prosinac, Split

Pridružite nam se u prosincu na edukaciji dr. Ranka Rajovića u Splitu! Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drug...


Domaća zadaća – da ili ne? Što kaže znanost?

Domaća zadaća – da ili ne? Što kaže znanost?

Od prvog razreda osnovne škole djecu se uči da moraju napisati domaću zadaću. Koncept domaće zadaće postoji desetljećima i dio je sl...