Rizik depresije: Stres u trudnoći ostavlja tragove na djetetovu mozgu

Rizik depresije: Stres u trudnoći ostavlja tragove na djetetovu mozgu

 

Stres u trudnoći predstavlja faktor rizika kada je riječ o pojavi depresije i nekih drugih oboljenja u kasnijoj životnoj dobi. Do toga su zaključka došli znanstvenici iz Jene. Otkrili su kakve tragove hormoni stresa ostavljaju u mozgu nerođene djece.

 

„Što osjeća moje dijete u trbuhu?“ pitaju se gotovo sve žene za vrijeme trudnoće. Dopiru li na neki način strah, stres, tuga i bolovi koje majka osjeća i do njezina nerođena djeteta? I, prije svega, mogu li ti utjecaji naškoditi djetetu u kasnijem životu?

Stres koji majka u trudnoći osjeća doista dopire do djeteta, no ne u istoj količini: Enzimi u posteljici štite nerođeno dijete od prevelikog straha i uzbuđenja koje majke osjećaju. No ipak oko 10% majčina hormona stresa (kortizola) dopire do njezina djeteta – a i to je dovoljno za znatan utjecaj na dijete.

Do toga su zaključka došli znanstvenici Klinike za neurologiju „Hans Berger“ na Sveučilišnoj klinici u Jeni, koji su u petak u Wiesbadenu na godišnjoj konferenciji Njemačke udruge za istraživanje sna i medicinu sna (Deutsche Gesellschaft für Schlafforschung und Schlafmedizin – DGSM) predstavili svoje rezultate. „Prenatalni stres u nerođena djeteta trajno podiže razinu hormona stresa, te pospješuje sazrijevanje mozga“, rekao je neurolog Matthias Schwab, voditelj jenske radne grupe „Fetalni razvoj mozga i programiranje bolesti u kasnijem životu“. „Stoga je stres u vrijeme trudnoće važan faktor rizika za kasnije depresije i ostala oboljenja.“

 

EEG u majčinu trbuhu

Kako bi putem EEG-a mogli ispitivati aktivnost mozga bebe u majčinu trbuhu, znanstvenici su svoja istraživanja provodili na ovcama, u kojih bremenitost i razvoj mozga protječu slično kao i trudnoća i razvoj mozga u ljudi. Bremenitim ovcama ubrizgavao bi se betametazon, sintetički preparat koji poput kortizola pripada skupini glukokortikoida, te koji se daje trudnim ženama u kojih postoji opasnost od prijevremena poroda. Taj preparat pospješuje razvoj pluća, te na taj način povećava izglede za preživljavanje u nedonoščadi. Ovcama se ta stimulativna tvar – preračunata prema trajanju trudnoće u ljudi – ubrizgavala od 25. do 32. tjedna.

Posljedica je bila sljedeća: taj preparat ne samo da je uzrokovao iznimno brz razvoj pluća već je ubrzao i razvoj mozga. „To je prije svega bilo vidljivo na REM-fazi sna, koja se obično javlja tek u zadnjem tromjesečju trudnoće i razvija se tjednima“, rekao je Schwab. Betametazon doslovno pomiče jedan prekidač u mozgu „koji uključuje REM-fazu u roku od dva do četiri dana“.

Još jedna posljedica bila je takozvano permanentno fragmentiranje faza sna. To znači da se faza dubokoga sna i REM-faza sna izmjenjuju u vrlo kratkim intervalima. To fragmentiranje tipičan je znak depresije u kasnijem životu, a Schwab smatra da se u nerođene djece pojavljuje „kada je majka izložena prevelikom  stresu“.

 

Veći rizik od depresije u nedonoščadi

Problem prerana sazrijevanja moždanih struktura je sljedeći: „Prerano sazrijevanje mozga odvija se na račun rasta i diobe stanica“, tvrdi Schwab. To potvrđuju i ostali liječnici iz struke. „Djeca čije su majke dobivale injekcije za brži razvoj pluća pokazuju oslabljenu aktivnost osovine stresa (osovina hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda) te imaju manju tjelesnu masu pri rođenju“, tvrdi Thorsten Braun, ginekolog iz klinike „Charité“ u Berlinu.

Osam do deset posto trudnica u Njemačkoj pri sumnji na mogućnost prijevremena poroda dobiva injekcije betametazona. Te injekcije smanjuju stopu smrtnosti u nedonoščadi za 31%. No u ispitivanjima provedenim na životinjama dokazano je da hormoni stresa u kasnijem životu pogoduju nastanku povišenoga krvnog tlaka, bolesti srca te dijabetesa, zaključuje Braun. U ljudi istraživanja pokazuju prvenstveno visok rizik od depresije i poremećaja u ponašanju.

U jednoj još neobjavljenoj studiji, Schwab i njegov tim ispitivali su 40 osmogodišnjaka, koji su u majčinu trbuhu dobivali betametazon, te su ih usporedili s 40 osmogodišnjaka koji su rođeni bez takva tretmana. U testu kojim se ispitivao stres prva je skupina prošla znatno lošije. „Ta su djeca u prosjeku imala 10% niži kvocijent inteligencije, probleme s koncentracijom i pozornošću“, rekao je Schwab. Osim toga EEG je pokazao da se ta djeca nisu mogla opustiti prije testa, pa stoga i nisu bila u stanju aktivirati mozak.

Ako su nerođena djeca izložena prevelikoj razini hormona stresa, tijelo tu povišenu razinu „smatra“ normalnom. „Ta djeca već u majčinu trbuhu bivaju programirana na to da cijeli svoj život izlučuju više hormona stresa negoli što je to normalno“, tvrdi Schwab. Pritom je, smatra on, posve nevažno jesu li ti hormoni sintetski ili ih stvara majčino tijelo.

Znanstvenici s Nizozemskoga sveučilišta Tilburg uspjeli su dokazati da majčin stres posebice između 12. i 22. tjedna trudnoće nepovoljno djeluje na emocionalni i kognitivni razvoj fetusa te da se ti efekti vide još i 20 godina kasnije. No Schwab istovremeno kaže da nema mjesta za paniku.
„Stres u trudnoći normalna je pojava.“ Međutim, iako su injekcije betametazona ponekad važna i nužna terapija, ne treba zanemariti nova saznanja o njegovom potencijalno negativnom dugoročnom učinku na dijete.

Autorica: Katrin Neubauer

 

Više pročitajte u knjizi:
You have an error in your SQL syntax; check the manual that corresponds to your MySQL server version for the right syntax to use near '' at line 1