Razgovor o školstvu s Jesperom Juulom

Razgovor o školstvu s Jesperom Juulom

 

 

U razgovoru s Jesperom Juulom, koji je vodio Familylab, on govori o obrazovanju – temi kojom se bavi veći dio svog profesionalnog života.


U knjizi „Škola u infarktnom stanju“ Juul piše o važnosti toga da škola dobije humanije lice i daje podršku roditeljima, nastavnicima, učenicima, političarima u borbi za bolju školu. Kako smo u Hrvatskoj, barem deklarativno, svi složni da je to jako važno, a upravo nam se blisko susreću politika i školstvo, Juul odgovara kako gleda na ovu situaciju:


Sretan sam da je toliko ljudi sudjelovalo u prosvjedima za obrazovanje na meni dragom Jelačićevom trgu i u drugim gradovima. Nadam se da ćete uspjeti iskoristiti impuls koji ste stvorili!

Čini mi se da se u Hrvatskoj dešava ono što se dešava i u nekoliko drugih zemalja, a to je da vlast koristi školski sistem kao instrument moći. Otkad ne živim u Hrvatskoj, ne mogu pobliže pratiti događanja, no čini mi se da se dešava slična situacija. U modernom svijetu ovaj način korištenja škole kao instrumenta moći je iznimno ograničen i kratkovidan, također i kontraproduktivan. Sva društva su u očajnoj potrebi za dobro obrazovanim mladim ljudima koji su inovativni, kreativni i neopterećeni tradicijom. Sve ove kvalitete su nužne da biste se natjecali s proizvodima, uslugama i izvozom. To znači da djeca trebaju škole koje omogućuju njihovih individualni psihosocijalni razvoj, škole koje imaju nastavnike koji znaju kako ih stručno i brižno voditi (što je drugačije od birokratskog načina vođenja) te koji ih inspiriraju da ostvare svoje pune potencijale. Ako se radi o korištenju škole kao instrumentu političke moći, tada se čini puno štete – zlostavljaju se akademske i društvene kvalitete, kao i potrebe učenika, roditelja i nastavnika.

 

U mnogim knjigama i esejima Jesper često i detaljno govori o školi, školskom sistemu, učenicima, nastavnicima i drugim stručnjacima te roditeljima. Spomenuta knjiga govori o školi kakvu danas imamo u većini europskih zemalja te o nizu poteškoća s kojima se nose sve navedene strane koje sudjeluju u školskom životu te o tome što možemo poduzeti da bi škole bile bolje za djecu i mlade. Poteškoće su ogromne – tolike da su dovele školu i sve što ona predstavlja u neodrživo stanje – neodrživo za mentalno zdravlje djece i mladih, za ljude koji rade u školi te za društvo općenito. U jednom od Familylabovih priručnika na temu rada s roditeljima i nastavnicima Juul navodi:

Škole su danas grozne. No moram napraviti razliku između škola i nastavnika – kada govorim o školi govorim o kulturi škola, o atmosferi. Govorim o onome što se dešava unutar svake zgrade koju zovemo škola. I zapravo postoje škole gdje je kultura prestrašna no tamo ima puno predivnih nastavnika. Kada govorim o školi, nemam ništa protiv nje – upravo suprotno, no moramo shvatiti da u školama jednostavno većini ljudi koji ondje borave nije dobro. Također, sve što znamo o razvoju djece nije u skladu s onim što škola nudi – ona nema dobre kriterije za ono što nazivamo dobrim procesom učenja. Neuroznanost nam govori da učenje treba biti iskustvo koje uključuje, angažira i veseli, ne samo djecu nego i nastavnike. Jedan od glavnih problema je da mnoge škole oduzimaju veselje učenja time što od učenja stvaraju samo obavezu, npr. i time jer traže nepotrebno učenje napamet.

 

To je vjerojatno i jedan od razloga zašto neki roditelji žele opravdati djecu kada djeca ne mogu otići u školu. Žele im dati predah. No roditelji su jako zbunjeni – vide da se dijete jako muči, a s druge strane znaju da je važno da se nauči samostalnosti i odgovornosti. Teško im je nositi se s tim. Sve su češće situacije u kojima učenici počinju odbijati ići u školu. Jednostavno prestanu ići. Što treba ovoj djeci i što bi odrasli u njihovoj okolini trebali učiniti?

Ista je slika po cijeloj Europi, a najgore je u srednjim školama. Jedini način koji mi je poznat o tome kako brinuti o djeci koja su već napustila škole, kao i prevenirati takva ponašanja u budućnosti je da im se ponudi otvoren dijalog. Budite zainteresirani i pokušajte shvatiti što je u njihovoj školi s čim ne mogu izaći na kraj i pokušajte naći načina da popravite njihovu situaciju. Djeca započinju školu kao sretni, znatiželjni učenici i uvijek imaju duboku želju da uče i surađuju. No to mora biti s odraslima kojima vjeruju. Kazne ne djeluju niti su ikakva prevencija.

 

U zadnjem pokušaju reforme školstva u Hrvatskoj okupljeni su stručnjaci – uključujući i učitelje, nastavnike, stručne suradnike koji rade s djecom – koji su svakodnevno u kontaktu s učenicima i njihovim roditeljima. Ovo je primjer pokušaja da se unaprijedi sustav i s ljudima koji su nositelji obrazovanja; pristup „odozdo prema gore”, za razliku od mnogih promjena u društvu koji se rade „odozgo prema dolje”. Njihov rad, trud i nastojanja već su neko vrijeme zaustavljeni političkim odlukama, bez jasnog smjera što dalje. Što poručiti tim ljudima koji su očito izvan dosega pažnje i interesa političara?

Započeli ste dijalog koji je od vitalne važnosti za sve uključene. To je bio poklon za hrvatsku budućnost, no on je vraćen pošiljatelju – neotvoren i necijenjen. Jako vas podržavam da održite dijalog i tražite dobre ideje koje mogu biti implementirane neovisno o politički definiranom okviru. Vlade ne mogu zabraniti ljudima da budu podržavajući jedni prema drugima. Važno je biti svjestan da destruktivan politički pritisak teži i tome da zavadi ljude. Nemojte upasti u tu zamku! Suradnjom odraslih djeca će učiti više i bolje, nastavnici mogu zadržati i razvijati svoj profesionalni ponos, roditelji mogu naći načine kako podržati svoju djecu i njihove nastavnike. Važno je imati na umu da reforme školstva moraju balansirati buduće potrebe društva s potrebama djece i nastavnika – što znači razumjeti što im sada treba da napreduju, da se osjećaju dobro, da uče i podučavaju što je moguće efikasnije.

 

Zašto je politika zainteresirana za školski sustav i školu općenito?

Glavni razlog zašto uopće imamo škole je taj što su političari, kao i kraljevi i diktatori, shvatili da društvo treba obrazovanu radnu snagu da bi uopće vlada i birokracija funkcionirali te da bi se mogli takmičiti s drugim zemljama. Škola nikada nije bila zamišljena tako da zadovolji i potrebe djece. Do 1950.g. vladama su bila važna dva cilja vezana uz školstvo: osnovno znanje čitanja, pisanja i matematike plus jedan strani jezik u svrhu trgovine i diplomacije. Drugi jednako važan cilj bilo je treniranje discipline i poslušnosti građana koji bi bili spremni podčiniti se vladavini poslodavaca i državi.

Jedan od najočitijih dokaza posjedovanja školstva od strane države je činjenica da je pohađanje škole 7, 8, 9 ili 10 godina obavezno u svim zemljama. Prvobitno je tako odlučeno jer su roditelji trebali djecu koja će raditi kod kuće i nisu ih htjeli slati u školu. Prilično sam uvjeren da ćemo u narednih 10 godina, s obzirom na sve što danas znamo iz razvojne psihologije, neuroznanosti i vještina poučavanja, gledati prvu zemlju koja će odlučiti ukinuti obavezu pohađanja škole kao dužnost i zamijeniti to s više odgovornim i motivirajućim ugovorom između djeteta i društva.

Nekim zemljama danas je prijetnja neovisno i slobodno razmišljanje i kreativnost građana te pokušavaju nametnuti razne načine kontrole uma – slično kao što neki roditelji još uvijek pokušavaju u svojim obiteljima. Jedan od načina da se to napravi je nametanje striktnih, skučenih kurikuluma, loših plaća i neljudskih radnih uvjeta za nastavnike i ravnatelje. Nova poljska vlada to pokušava na jedan način, turska vlada na drugi itd. Do sada su uspijevali. Ne zato što su stručnjaci, nastavnici, učenici, student i njihovi roditelji zadovoljni, nego zato jer se boje vladajućih i boje se represije koju mogu očekivati ako se ne pokriju po ušima i budu poslušni.

 

Poruka političarima?

Vaš stav prema društvenoj i intelektualnoj budućnosti Hrvatske nije mudar. Vaš stav neće služiti potrebama društva i zemlje i neće vas dovesti do toga da budete ponovo izabrani. Budite iskreni sa svojim namjerama i planovima, uključite sve strane, razvijajte dijalog i najvažnije – slušajte djecu. Ona silno žele učiti i slijedit će vas do kraja svijeta ako ih uzimate za ozbiljno. Isto vrijedi za nastavnike. Oni vole svoj posao i radit će više nego ih možete platiti – ako cijenite njihove ideje i ostvarite suradnju s njima. Moj prijedlog nije da se ponašate populistički, više razmišljam u smjeru kako možete uključite svoje sadašnje i buduće glasače.

Šteta je da školske politike imaju tendenciju polarizacije između desnog i lijevog političkog krila jer nijedna od tih strana nema uvide što je potrebno da se oblikuje obrazovni sustav i svjetonazori koji mogu služiti interesu fakulteta, industrije i intelektualnom razvoju djeteta. Ironično je da većina vlada zahtijeva nešto što mogu dobiti besplatno – ukoliko u školama osiguraju ugodnu atmosferu i stručno vođenje, djeca mogu biti vrhunski motivirana i sretna što uče te time služe interesima svoje zemlje, kao i vlastitim.

 

Jesu li danas škole u Europi bolje za djecu nego prije 20, 30 godina?

U mojoj zemlji Danskoj, prethodna vlada započela je reformu školstva prije dvije godine bez da je uključila roditelje, nastavnike i učenike/studente u taj proces. Već sada nova vlada treba puno modifikacija jer stvar jednostavno ne funkcionira. U Norveškoj i Švedskoj vode se veliki sukobi u tom području i školski sistem je daleko od željenog. Pretpostavljam da ponekad ljudi misle da je hrvatsko školstvo vrlo staromodno u usporedbi s danskim, no ta usporedba nije smislena jer je razvoj naših zemalja u zadnjih 150 godina bio tako različit. Pretpostavljam da bi možda većina hrvatskih nastavnika i djece željela sistem poput danskog, no mi smo društvo s dugom tradicijom demokracije, humanističke i filozofske vrijednosti prisutne su gotovo više od stotinu godina i sada su već duboko ukorijenjene u obrazovanje, tako da usporedba naših sistema uistinu nije fer.

Čini se da je u mnogim zemljama potrebna duboka promjena školstva, filozofije obrazovanja i obrazovanja nastavnika. Možda jedna od važnih razlika – u Danskoj su odavno usvojene spoznaje da su kompetencije nastavnika iznimno bitne – ne samo kompetencije vezane uz predmet koji predaju, nego prvenstveno mislim na kompetencije u odnosima. Važne su za kvalitetu poučavanja i učenja, za psihosocijalno zdravlje djece no i za unapređenje profesionalnih vještina nastavnika.

U mnogim zemljama su potrebne osnovne promjene školskog sustava, filozofije obrazovanja i edukacija nastavnika. Nastavnicima i stručnjacima koji rade u školama potrebne su i edukacije koje će im pomoći da se osjećaju sigurno. Tradicionalna izobrazba to im ne daje i ponekad nastavnici ne znaju adekvatno reagirati u situacijama s kojima se susreću. U mnogim zemljama održavamo treninge upravo na temu kompetencija u odnosima i bez obzira kako funkcioniraju njihovi školski sustavi, nastavnici takve sadržaje smatraju važnima.

Trenutno nema iznimnih uzora po pitanju školstva. Finska ima brilijantne ideje i tek su na pola puta do konačnog cilja. Njemačka i Francuska su iznimno konzervativne i njihov je školski sistem toliko birokratski da je promjena gotovo nemoguća.

 

Preneseno s Familylab.hr


 

Ponosni smo što je Jesper Juul i Harfin autor!


                    



4 stvari koje tinejdžeri stvarno trebaju od svojih roditelja

4 stvari koje tinejdžeri stvarno trebaju od svojih roditelja

Tijekom tinejdžerskih godina, roditelji i tinejdžeri postali su toliko zauzeti da se njihova komunikacija odvija možda još jedino u b...


Lekcija hrvatske nogometne reprezentacije

Lekcija hrvatske nogometne reprezentacije

"Kada sam došao ovdje, prvog dana sam ja gurao igrače, ali sada oni guraju mene." Zlatko Dalić Jesu li profesori mate...


Nogometna škola života: Što djeca mogu naučiti od Vatrenih

Nogometna škola života: Što djeca mogu naučiti od Vatrenih

Proteklih tjedana, a posebno posljednjih nekoliko dana, cijela Hrvatska živi nogometnu priču. Djeca nam dolaze u dresovima, pričaju o nogometu...


Škarice - alat za razvoj fine motorike

Škarice - alat za razvoj fine motorike

Iako to nitko ne bi pomislio, najveći su neprijatelj „države” zvane 1.b – škarice! Škarice su naprava za rezanj...


10 stvari koje nas živciraju kod naše djece, a istovremeno ih čine neodoljivima

10 stvari koje nas živciraju kod naše djece, a istovremeno ih čine neodoljivima

1. Djeca se ne bojeNije pritom riječ o tome da su djeca hrabra, već jednostavno nemaju osjećaj straha. Stoga često vuku mačku za rep ili skaču ...


Godi Keller: Česti ispiti narušavaju samopouzdanje, a to je gore nego loše ocjene

Godi Keller: Česti ispiti narušavaju samopouzdanje, a to je gore nego loše ocjene

Za njega kažu da ne podučava već - inspirira. Godi Keller norveški je pedagog koji je nekad radio s djecom, danas puno više s od...