Psihologinja i učiteljica detaljno: Što sve djeca trebaju znati prije upisa u prvi razred

Psihologinja i učiteljica detaljno: Što sve djeca trebaju znati prije upisa u prvi razred

 

Vrijeme je testiranja predškolaca za upis u prvi razred. Većina njih već zna neka slova, boje, brojeve, ali roditelji se često brinu je li njihovo znanje dovoljno te jesu li djeca uopće spremna za školske obveze. Postavlja se i pitanje hoće li djeci biti lakše ako prije škole nauče čitati i pisati. Ako ih roditelji poučavaju, hoće li ih naučiti to raditi drugačije nego što se uči u školi. Hoće li djeci možda škola biti dosadna?

Na ta i mnoga druga pitanja odgovaraju vrtićka psihologinja i osnovnoškolska učiteljica.

 

Marina Barbir, psihologinja
Kako izgleda testiranje i kako pripremiti dijete?

Nema potrebe pripremati dijete za samo testiranje, odnosno pregled u školi. Pregled služi tomu da se utvrdi koliko je dijete spremno za školu i važno je da i stručni tim škole i roditelji dobiju točne povratne informacije kako bi znali što mogu očekivati i na čemu još eventualno treba raditi s djetetom. Roditelji obično prikupe informacije što se traži na testiranju pa ponekad žele ‘brzim instrukcijama’ pripremiti dijete da bude što bolje. To nema smisla jer je važnija kontinuirana priprema. Svaka škola provodi drugačija ispitivanja. Koriste se standardizirani testovi ili zadaci, crtež, razgovara se s djetetom. Sveobuhvatna procjena spremnosti za školu u predškolskoj ustanovi obuhvaća grafomotoriku, predčitalačke vještine, predmatematičke vještine, sposobnost koncentracije, činjenično znanje, ali i emocionalnu zrelost i socijalne vještine.

Provjerava se glasovna analiza i sinteza – može li dijete pojedinu riječ rastaviti na pojedine glasove, također i obrnuto, može li od niza glasova prepoznati određenu riječ. Ako dijete ima problem s prepoznavanjem nekog glasa, onda će to stvarati poteškoću u usvajanju vještina čitanja i pisanja.

Bitno je obratiti pozornost na govor – kakvim se rečenicama dijete služi u govoru, je li govor jasan, može li izraziti ono što želi i kako shvaća poruke te ima li dijete problema u izgovoru pojedinih glasova (na primjer, dijete izgovara ‘r’ kao ‘l’). U nekim slučajevima, nužno je potražiti savjet logopeda.

Grafomotorika je, ponavljam, važnija od samog poznavanja i pisanja slova. Mora biti zrela za dob. To roditelji mogu primijetiti u crtanju – može li dijete povući ravnu liniju, kružnu liniju ili precrtati neki zadani lik. Ako tu primijete odstupanja, mogu raditi na tome, kupiti neke vježbenice u kojima djeca precrtavaju i dovršavaju likove, boje i sl. Treba obratiti pažnju na držanje olovke jer je nepravilno držanje čest uzrok loše grafomotorike. Poteškoće u grafomotorici mogu negativno utjecati na daljnje učenje u školi jer dovode do frustracije i dijete može razviti negativan stav prema učenju. Grafomotorika se razvija od najranije dobi, već u jaslicama, kad dijete kroz različite igre i aktivnosti koje uključuju manipulaciju rukama i prstima razvija finu motoriku. Također, likovne aktivnosti i crtanje od rane dobi stvaraju temelj za kasnije pisanje. Iako u početku samo šara, dijete se upoznaje s olovkom i papirom, a vještine napreduju s dobi.

Predmatematičke vještine ili numeričko shvaćanje – iako će se većina predškolaca pohvaliti da već zna brojati do 200, od predškolaca se očekuje da poznaju brojeve kao simbole, mehanički broje do 20, da mogu povezati broj s količinom i da se snalaze s pojmovima kao što su više i manje. U toj dobi djeca mogu rješavati i jednostavne zadatke zbrajanja i oduzimanja.

Provjerava se i činjenično znanje te orijentacija u vremenu i prostoru.Koliko dijete zna o svijetu oko sebe, zna li u kojem gradu živi, koja mu je adresa, može li opisati neke vremenske odnose (jučer, danas, sutra, godišnja doba i sl.) te prostorne odnose (lijevo, desno, ispred, iznad). To je nešto što djeca dobivaju učenjem u vrtiću, ali najviše kroz svakodnevni život, aktivnosti i razgovor s roditeljima, upoznavanjem okoline. Naravno, oni će to naučiti u školi, ali mogu i prije ako im se ponudi bogata okolina i ako ih se upoznaje sa svijetom oko njih.

Tijekom samog testiranja, ako je riječ o strukturiranim zadacima, vidi se i koliko je dijete sposobno zadržati pažnju u radu i kako prihvaća takav način rada – može li sjediti dulje vrijeme, koncentrirati se na zadatak, slijediti upute. Roditelji poteškoće s pažnjom mogu primijetiti i tijekom svakodnevne igre – koliko se dijete može zadržati u pojedinoj aktivnosti, dovršava li ono što je započelo ili brzo prelazi s aktivnosti na aktivnost?

Emocionalna i socijalna zrelost – ovo je vrlo bitno. Jedan od najbitnijih faktora spremnosti jest emocionalna zrelost – primjerene emocionalne reakcije i kontrola ponašanja. Za djecu koja polaze vrtić može se lako procijeniti kako funkcioniraju u grupi, poštuju pravila, surađuju, koliko su samostalni. Roditelji mogu raditi na tome da dijete bude samostalno, obavlja doma neke zadatke čak i ako mu ti zadaci nisu zabavni, jer škola je obaveza, ne izbor.

Treba napomenuti da je razvoj navedenih sposobnosti individualan i da je sasvim normalno ako je dijete slabije u nekim područjima, a bolje u drugima. Odgojitelji u vrtiću trebali bi roditeljima skrenuti pozornost na odstupanja u nekom području ako ih primijete, pogotovo tu godinu prije škole, a roditelji i sami mogu pitati.

Nitko djecu neće oštetiti procjenom. Ako dijete pokaže slabiji rezultat u nekom području, roditelji će saznati u čemu je problem i moći će na tome raditi te će se moći donijeti najbolja odluka o polasku u školu. Trebalo bi ranije opažati i savjetovati se sa stručnim timom u vrtiću ili u zdravstvenim institucijama.
 

Može li dijete zbog zaigranosti pokazati slabije rezultate na upisu u školu?

Može se dogoditi, ali to znači da još nije  potpuno spremno nositi se s takvim zadacima i obavezama, a to bi bila komponenta emocionalne zrelosti. Ako dijete dobije odgodu zbog nečega, roditelji se ne trebaju brinuti. To samo znači da je dobilo još jednu godinu da ojača ono u čemu je dobro i uvježba ono u čemu je slabije.
 

Može li djecu sramežljivost omesti u tome da pokažu svoje pravo znanje?

Ispitivači to mogu primijetiti i mogu pomoći djetetu da se opusti. Oni će pitati roditelje kako se dijete uobičajeno ponaša u sličnim situacijama ili tražiti mišljenje od vrtića ako smatraju da dijete nije pokazalo svoj maksimum. Ako dijete ima takav problem, onda će to biti prisutno i u školi u sličnim za njega stresnim situacijama, što je korisna informacija za učitelje.
 

 

Katarina Vrtarić, učiteljica
Trebaju li djeca znati slova i jednostavne računske operacije?

Djecu prije škole ne treba ‘namjerno’ učiti pisati slova, što se u posljednje vrijeme često radi. Često djeca nauče pisati na pogrešan način, a poslije je to teško ispraviti pa se pred dijete koje je naučilo pisati na jedan način u školi postavlja zadaća da piše drugačije nego što su mu pokazali roditelji.

Napokon imamo standardizirani slovopis, a svako slovo, tiskano i pisano, ima svoje zakonitosti u pisanju. Većina roditelja se prije polaska u školu ne susreće s pravilima o pisanju slova (tj. pišu onako kako su oni učili), piše li se slovo odozgo ili odozdo, kako ga povezati s drugim slovom, pisanjem u crtovlju. Taj dio svakako bi trebalo prepustiti učiteljima.

Neka djeca prirodno ranije žele znati više i u toj ih znatiželji ne treba sprečavati. Oni i sami kopiraju slova, i to je u redu, neka istražuju. Učenje kroz igru najbolji je način učenja pa roditelji u svakodnevnim situacijama mogu razvijati dječje jezično predznanje, npr. kojim glasom počinje riječ mama, od koliko se glasova sastoji, koja još riječ počinje glasom ‘m’ i sl.

Samo pisanje je mehanika kojom će djeca s vremenom ovladati i za to su odlične grafomotoričke predvježbe (spoji točke, nacrtaj isti oblik, dovrši niz i sl.). Fonološka svijest, razumijevanje značenja pročitanog, pripovijedanje, razvoj rječnika, poznavanje slova u svrhu čitanja područja su koja roditelji mogu vježbati s djetetom prije škole. I uvijek, nenametljivo, kroz igru i svakodnevne situacije. I ČITATI. Djeci i s djecom. Tu roditelji ne mogu pogriješiti. Sve navedene predvještine za pisanje i zrelo čitanje razvijaju se čitanjem, razgovorom o likovima, radnji, pripovijedanjem, prepričavanjem itd.
 

Je li djeci dosadno u prvome razredu ako više znaju?

Ovisi o djetetu i tome koliko zna i koliko traži. Ali i o učitelju, njegovu trudu, kao i mogućnostima (vremenskim i tehničkim) za pripremu nekih dodatnih materijala ako procijeni da su potrebni za pojedino dijete koje prije svih završava zadatke. I izjednačavanje (koje nikad to nije jer svako dijete ima svoj tempo savladavanja znanja i vještina) ovisi o različitim faktorima: stupnju razvijenosti fine motorike, potencijalnim teškoćama u pisanju i čitanju, jezičnom predznanju i dr.

U školi, kao uostalom i u životu, ne prestaje se učiti i nadograđivati postojeće. Tako da se vještine slušanja, govorenja, čitanja i pisanja, kao osnovne jezične djelatnosti, ne prestaju  razvijati kada se nauče sva slova ili zaključi ocjena za kraj prvog (drugog itd.) razreda. Veliku poticajnu ulogu tu mogu i trebaju imati roditelji, posebice u razvoju prvih triju vještina, kada govorimo o razdoblju prije škole, a naravno i kasnije, kada dijete krene s formalnim obrazovanjem.

 

Preneseno s Prvi.hr

 

Više pročitajte u knjizi:
You have an error in your SQL syntax; check the manual that corresponds to your MySQL server version for the right syntax to use near '' at line 1