Noviteti

Uvažavanje, integritet, autentičnosti odgovornost četiri su odgojne vrijednosti potrebne da bi se djeca i cijela obitelj razvijali u pozitivnom smjeru. Za primjer autor navodi stvarne obiteljske situacije koje su mu njegovi čitatelji opisivali u pismima, tražeći od njega savjet. Svakoj od njih pristupa s posebnim senzibilitetom što nam daje mogućnost da navedenu situaciju primijenimo na vlastiti život i preispitamo vrijednosti koje i sami živimo unutar svoje obitelji.

Čim dođu djeca mnogi očevi i majke zaborave njegovati svoj međusobni odnos. Jesper Juul roditeljima ukazuje na važnost očuvanja njihova zajedništva i opisuje ključne načine na koje trebaju čuvati svoj odnos, djetetu usprkos. Kad stvorite vrijeme i prostor za ljubavnu vezu, svi članovi vaše obitelji živjet će bolje i sretnije. Jedino tako može nastati skladno okruženje u kojemu rastu sretna i samopouzdana djeca i sretni roditelji.

„Sad će sve biti drukčije“, kažu iskusni roditelji onima koji su upravo postali obitelj. I uistinu se sve mijenja. Kad se dijete rodi, odjedanput su njegove potrebe u središtu novog suživota. Iznenada vas je troje, četvoro… Žena postaje još i majka, muškarac još i otac. Ono što se samo po sebi podrazumijevalo dok ste bili par odjedanput teško nalazi prostora. Svaki par koji dobije djecu proživi preobrazbu u obitelj. Ali u kakvom je stanju moderna obitelj danas?

Parovi u zadnjih deset do 15 godina ne samo da moraju iznova izmisliti odgoj djece, već i svoje partnerstvo. To mnogima teško pada, i o tome će biti riječi u ovoj knjizi. Duboko sam uvjeren: roditelji imaju pravo biti udvoje. Najbolje što majke i očevi mogu učiniti za svoju djecu jest dobro čuvati svoj partnerski odnos. Čežnja da dobijemo dijete i da postanemo obitelj uvijek je donekle i romantična čežnja para za postojanom srećom i pripadanjem. Oni koji se vole sretni su kad vlastitu ljubav mogu prenijeti na svoju djecu. Ali u obiteljskoj se svakodnevici - kod nekih obitelji više, kod drugih manje - izgubi ono romantično.

Neki roditelji s vremenom počnu osjećati sve manje radosti jer su preopterećeni odgojem djece i sve češće imaju razmirice s partnerom ili imaju osjećaj da ih je onaj drugi napustio. Iscrpljeni i očajni pitaju se: „Zar ovo ne može drukčije?“ – „Da, može i drukčije“, mogu ja onda reći. Ali to ne znači da će se sve teško odmah prometnuti u užitak: živa obitelj bez sukoba ne može rasti. Mora doći do situacija u kojima ne ide glatko, da uvidimo što nije dobro za nas.

U svakodnevnom životu sukobljavamo se s djecom, s partnerom ili partnericom, i upoznajemo njihove potpuno nove strane. Ali kako parovi mogu sačuvati ljubav, jednom kad krene obiteljski kaos? To je ključno pitanje. Nažalost, tajnog recepta nema. Kao i u zajedničkom životu s djecom, i za nas odrasle odlučujuće je kakvu vrstu odnosa imamo: zanimaju li me osjećaji, misli i namjere moga partnera, moje partnerice? Pristupamo li jedno drugome otvoreno i s razumijevanjem? I jesmo li spremni sebi razjasniti partnerova potrebe i granice, i prije svega svoje vlastite? Ili ćemo utvrditi i odlučiti – skupa ili svatko za sebe – da smo, doduše, kao par imali dobar odnos, ali da ne funkcioniramo kao roditelji? Ostati obitelj, to je uvijek emocionalan i egzistencijalan odabir. Katkad je na kraju za odrasle bolje da se razdvoje, kako bi bili manje nesretni ili postali sretni. Ali često tek tad nastupaju nesigurnosti.

Kao bivši partneri, kako možemo jedno drugo ipak prijateljski poduprijeti i pomoći djeci u toj teškoj situaciji? To posve sigurno nije lako. Kad su roditelji i dalje uz djecu i preuzimaju odgovornost i prate ih u njihovoj neizbježnoj boli zbog gubitka obitelji, majke i očevi mogu pomoći svojoj djeci. A za djecu, svejedno žive li roditelji skupa ili ne, uvijek je važno da su odrasli dobro i da paze na sebe, čak i u teškim vremenima. Ako su roditelji dobro, bit će dobro i djeca, i možda će čak od odraslih naučiti da je i u krizi moguće rasti.

Iz brojnih obiteljskih savjetovanja naučio sam koliko za cijelu obitelj može biti važno da se i jedan i drugi roditelj pozabave svaki svojim djetinjstvom i obiteljima iz koje potječu, kao i s odnosom s djecom, a posebno s partnerom. Na razgovore koji su u središtu ove knjige gotovo sve su obitelji došle s djecom. I djeca su bila prisutna na razgovorima i slušala su. Na taj su način mogli osvijestiti da njihovi roditelji pokušavaju izaći na kraj s teškom situacijom. To djeci nije opterećenje, kako mnogi misle, već upravo suprotno: često vidim da se djeca za vrijeme razgovora, dok se igraju, stišaju i umire te rado i pozorno slušaju.

Ova knjiga sadrži sedam takvih razgovora koje smo vodili u Münchenu te mnoga daljnja razmišljanja o pitanjima vezanima za obitelj i partnerstvo. Oni svim sadašnjim i budućim roditeljima mogu pomoći u promišljanju točaka ključnih u procesu preobrazbe para u obitelj. Jer katkad je važno da roditelji misle najprije na sebe, umjesto da uvijek žele najbolje za djecu. I gotovo uvijek u konačnici od toga profitira cijela obitelj.