Neka su djeca ranjivija: Kakva im podrška treba u vrijeme zdravstvene krize?

Neka su djeca ranjivija: Kakva im podrška treba u vrijeme zdravstvene krize?

 


Ovih dana su svi stručnjaci mentalnog zdravlja usmjereni na podršku svoj djeci i roditeljima u suočavanju s kriznom zdravstvenom situacijom povodom COVID-19 virusa. Međutim, djeca se razlikuju u svojim karakteristikama, u broju teških iskustava tijekom odrastanja, u načinu suočavanja sa stresom i dostupnosti podrške koju imaju. 
 

Djeca koja su ranjivija

Osim dobi i razvojnog statusa odgovor djece na krizu povezan je i s njihovim karakteristikama ličnosti, s načinom doživljavanja svijeta oko sebe. Neka imaju više strahova, neka manje, neka su sklona brizi, tjeskobi, neka nisu. Kad nam djeca govore o tome ona jednostavno kažu da je to strah, a odrasli takvu djecu vide kao onu koja stalno više brinu od drugih. I konačno, ali jako važno, na reakcije u krizi utječu i djetetova stresna i traumatska iskustva (npr. izloženost zlostavljanju, nasilju u obitelji i izvan nje, zastrašujućim događajima, bolest i gubici bliskih ljudi i dr.), stresovi njima bliskih osoba, kao i aktualni stresni događaji u životu (npr. razvod roditelja, sukobi, promjena škole, preseljenje i dr.). Zbog svega što su doživjeli ili doživljavaju, ova djeca najčešće izražavaju anksioznost i ranjivija su u aktualnoj krizi, jer su i ranije doživljavali neizvjesnost i procjenjivali da “svijet nije sigurno mjesto“ i zato je važno da podrška odraslih bude usklađena s njihovim povećanim potrebama. I ne zaboravimo, djeca s takvim iskustvima su oko nas, trebaju nas.
 

Razlika anksioznosti i straha

Iz perspektive stručnjaka mentalnog zdravlja riječ je o skupini djece koja najčešće imaju anksiozne teškoće, koja imaju strahove ili strepnje koje djeluju na njihove misli i tjelesne senzacije… Anksioznost općenito je neodređeni i neugodan osjećaj straha ili strepnje, tjeskoba koja djeluje i na misli i na doživljaje u tijelu. Kad opisuje tjelesne reakcije, dijete može govoriti o trbobolji, glavobolji, lupanju srca, bolovima, a da takve tegobe nemaju organsku podlogu. Za razliku od straha gdje je izvor straha jasan, kod anksioznosti prijetnja koju dijete doživljava manje je jasna, produženog je trajanja i više utječe na cjelokupno stanje djeteta. To je razlog zašto nam se obraćaju za pomoć, jer djeca sama ne mogu prevladati takvo razdoblje.
 

Anksiozna djeca sada trebaju osmišljeniju podršku

U aktualnoj situaciji povezanoj s koronaviruson blaža razina anksioznosti moguća je i očekivana. Međutim, s velikom empatijom i odgovornošću želimo skrenuti pažnju na djecu kod kojih postoji stalna tendencija da nepoznate situacije doživljavaju opasnima ili prijetećima i da na njih reagiraju intenzivnije. To su djeca koju srećemo u svojoj praksi i zato ovih dana razmišljamo o njima. I roditeljima i članovima obitelji sada je jako važna dodatna podrška, pogotovo ako im direktna stručna pomoć zbog svih ograničenja povezanih s koronavirusom nije dostupna. Osim zdravstvenih uputa koje su dostupne svima i kojima čuvaju svoje zdravlje, smatramo važnim napomenuti kako anksiozna djeca trebaju osmišljeniju podršku kako se njihove teškoće ne bi sada intenzivirale. Međutim, ako podrška roditelja/odraslih kod intenzivnijih anksioznih teškoća nije dovoljna, važno je potražiti stručnu pomoć i individualizirani plan podrške i/ili tretmana.

S druge strane, znamo da je obitelj najčešći izvor podrške, ali i najčešći izvor rizika. Stoga u sadašnjoj krizi, bez obzira gdje smo, ne zaboravimo reagirati ako i dalje opažamo rizike za neku djecu, ako je potrebno poduzimanje mjera zaštite.
 

Što možete učiniti u pružanju podrške djeci s anksioznim reakcijama?

Bilo da ste roditelj ili skrbnik djece (udomiteljica, odgajatelj u dječjem domu…) što možete učiniti u pružanju podrške djeci s anksioznim reakcijama koje opažate kao njihove karakteristike ili kao posljedice ranijih teških iskustava?

1. Kao roditelj/odrasla osoba, budite model djeci, jer vaš način komunikacije i smirenost je najjasnija poruka djeci. Važno je da pratite vlastite reakcije. Djeca imaju osjetljivost za vašu uznemirenost, čak i kad je otvoreno ne pokazujete. Primjenjujte sve ono što vas smiruje, kako biste bili model samoumirivanja djeci. Anksiozna djeca su izrazito osjetljiva na emocionalne poruke. Ne pretvarajte se da nikad niste uznemireni ili tjeskobni, ali neka dijete vidi kako se nosite s tim mirno (koliko možete) te kako se osjećate dobro kad to uspijete.

2. Održavajte neki oblik rutine koliko god je to moguće. Pomozite djeci da uspostave rutinu i kad ne idu u školu, struktura im smanjuje anksioznost. Međutim, svakako izbjegavajte intenzivniji pritisak na djecu sada, veći nego u njihovoj uobičajenoj svakodnevici. To valja imati na umu, jer su djeca s anksioznim teškoćama često perfekcionisti. U održavanju strukture, vodite računa o zdravim navikama, vježbanju, prehrani, odmoru, snu, ali i prilikama za dokolicu i igru, puno igre. Možda ćete trebati konzultaciju s djetetovim terapeutom što je dobro za vaše dijete, kakav individualni plan.

3. Slušajte dijete, njegove brige, strahove i pitanja povezana s koronavirusom. Moguće je da će brinuti što se može dogoditi njemu, obitelji, blsikim osobama. Ako i postavljate pitanja, potrudite se da to bude empatično, pokažite razumijevanje.

4. Moguće je da dijete sadašnja situacija podsjeti na ranije teške događaje, na ranija odvajanja od obitelji, strahove, gubitke. Budite izvor sigurnosti za dijete, ponavljajte da ste tu za njega, pokažite razumijevanje za takve podsjetnike, pitajte dijete što bi mu pomoglo. Podsjetite ga na neku od snaga/osobina koja mu je tada pomogla, tko mu je u ranijim vremenima pomogao. Predvidite situacije koje bi djetetu mogle biti podsjetnici na ranija iskustva i budite blizu.

5. Priznajte djetetu njegove osjećaje, ne umanjujte i ne odbijajte ih, nemojte se šaliti na račun njegovih reakcija. Možete djetetu reći da slične osjećaje i podsjetnike imaju i djeca i odrasli, da je to očekivano, „normalno“. Takav postipak nazivamo „normalizacija“ i on pomaže i djeci i odraslima. Često odrasli smatraju da priznavanje osjećaja djetetu može pojačati djetetove reakcije. Međutim, upravo suprotno, to znači da ih prepoznajemo i razumijemo kao dio ljudskog iskustva. Kad prihvaćamo djetetove osjećaje ono se osjeća da ga razumijemo, bit će mirnije i spremnije da se izrazi. Djeca čiji roditelji ne pokazuju razumijevanje i prepoznavanje osjećaja, pak, mogu biti zbunjena s onim što osjećaju, sniženog su samopouzdanja i mogu dugoročno narušiti odnose s roditeljima.

6. Ne pokušavajte ukloniti anksioznost – pomozite djetetu da se nosi s njom, kao uz val koji će proći. Ne preusmjeravajte dijete „da ne bi bio tjeskoban“. Pomozite djetetu ako želi pričati o tome kako je, radije nego da to izbjegava. Izražavanje riječima olakšava procesiranje emocija i iskustava. I opet, sjetimo se, normalizacija pomaže: „Da, tako se u ovakvim situacijama osjećaju i druga djeca i odrasli“. U prevladavanju anksioznosti pomaže podrška djetetu da je tolerira koliko može. S vremenom će se smanjiti.

7. U razgovoru s djetetom, usmjeravajte se na činjenice i znanja. Djeca o koronavirusu mogu čuti i izvan obitelji i u nizu drugih situacija. Budite proaktivni i sami objasnite djetetu što znate o virusu, naravno, iz valjanih i potvrđenih izvora, na način prikladan dobi djeteta. Izražavajte pozitivna, ali i realistična očekivanja. Ne obećavajte djetetu kako se nešto neće desiti, ali izražavajte povjerenje da će se sa situacijom moći nositi što god da se dogodi i da ste uz dijete.

8. Pokušajte ne zapitkivati, ne postavljajte stalno pitanja. Ohrabrite dijete da govori o osjećajima, ali izbjegavajte stalno propitivanje, npr. „Bojiš li se da će se baki nešto desiti?“ Radije slušajte dijete, obraćajte se s otvorenim pitanjima „Kako ti je kad ne ideš u školu?“ Vodite računa pojačavate li djetetov strah i uznemirenost. Izbjegavajte sugestiju glasom, riječima, pokretima tijelom, npr. „Uh, ovo je nešto što bi te moglo prestrašiti…“

9. Prakticirajte aktivnosti koje opuštaju. Pomozite djetetu u samoumirivanju. To mogu biti i neke tehnike disanja, specifične aktivnosti koje je dijete naučilo u grupnim aktivnostima u školi, na treningu ili tijekom psihološkog tretmana, ali i druge aktivnosti koje dijete opuštaju (slušanje muzike, čitanje, igre…). Pitajte dijete ako ne znate što ga opušta, pomognite mu da izabere svoje načine smirivanja. Neka djeca to mogu riječima i razgovorom, druga kroz aktivnost koju vole, treća kroz umirivanje, zagrljaj i utjehu.

10. Ograničite izloženost medijima i stalnim informacijama o virusu, time ćete pomoći da dijete regulira svoju anksioznost. Što je dijete mlađe to je ovakvo uputstvo važnije. Međutim, i adolescentima je važno roditelsjko vođenje koje će pomoći da se suoči s eventualnim zbunjujućim i zastrašujućim informacijama.

11. Pratite dijete i opažajte, ukoliko se djetetove anskiozne smetnje pojačaju, konzultirajte se sa stručnjakom mentalnog zdravlja koji prati vaše dijete.


Budite nježni, strpljivi i suosjećajni prema sebi i djetetu u ovom razdoblju. Pokazujte prihvaćanje, pružajte djetetu toplinu i razumijevanje. Sve to treba i vama, to nisu samo riječi, to se zove podrška – dan po dan.


Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba



U sjećanje na Jespera Juula: veliki intervju (1. dio)

U sjećanje na Jespera Juula: veliki intervju (1. dio)

Jesper Juul bio je jedan od najznačajnijih europskih obiteljskih psihoterapeuta. Rijetki su znali da je teško bolestan. Umro je 25. ...


Zašto su djeci potrebne i neugodne emocije?

Zašto su djeci potrebne i neugodne emocije?

Strah, tuga, razočaranje, sram… Postoje mnogi osjećaji koji su dio naše svakodnevice, a koje bismo radije izbjegli. Ono št...


Karakter – naša najveća imovina

Karakter – naša najveća imovina

Karakter je način na koji se ponašamo prema onima koji ništa ne mogu učiniti za nas. Jeste li primijetili da je ključna ...


Čuveni ruski psiholog tvrdi kako nesretni roditelji ne mogu odgojiti sretno dijete

Čuveni ruski psiholog tvrdi kako nesretni roditelji ne mogu odgojiti sretno dijete

Kako se vi budete obraćali djetetu u djetinjstvu, tako će ono vama u starosti. Ruski psiholog Mihail Labkovski je poznat po vrlo jednostavnim i dir...


Jesper Juul o mentalnom zdravlju djece

Jesper Juul o mentalnom zdravlju djece

Osnova za mentalno zdravlje oblikuje se u obitelji. Kao odrasli često nismo niti svjesni koji su razmjeri roditeljskog utjecaja na djecu. Mala (...


Što se događa s djecom čiji se roditelji ne znaju nositi s njihovim emocionalnim reakcijama

Što se događa s djecom čiji se roditelji ne znaju nositi s njihovim emocionalnim reakcijama

Jesper Juul u novoizašloj knjizi u izdanju Harfe naglašava da je tužno što roditelji od cijelog repertoara osjećaja kod dj...