Kako pohvala utječe na dječji razvoj

Kako pohvala utječe na dječji razvoj

 

 

Što je pozitivna povratna informacija?

Pozitivna povratna informacija intuitivno se čini kao neupitno pozitivan način komunikacije roditelja i odgojitelja s djecom, no način na koji je ona formulirana i prenosi djeci može imati različite implikacije za dječji psihički razvoj.

Konvencionalna pozitivna povratna informacija je pohvala. Ukorijenjena je u našem društvu i često se koristi kao način mijenjanja ili potkrepljivanja dječjeg ponašanja. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, znanstvenici su pokušali shvatiti kakvo značenje pohvale poput “Dobar dečko!” ili “Bravo, kako si pametan!” mogu nositi i kako utječu na djecu.

Brojna su istraživanja dokumentirala povezanost pretjeranog hvaljenja i nepovoljnih učinaka na unutarnju motivaciju djeteta i osjećaj osobne vrijednosti. S druge strane, ohrabrenja koja djetetu šalju poruku da je viđeno i prihvaćeno te da se u njega vjeruje pridonose jačanju djetetove autonomije i pozitivne slike o sebi.

 


Učinak pohvale

Pohvala je pozitivna, dobronamjerna izjava, često namjerno upućena djeci radi poboljšanja samopouzdanja. Kako bi ispitali učinak takvih izjava, istraživači su razdvojili pohvale izražene za neku sposobnost ili osobinu (npr. “Baš lijepo pjevaš!“ ili “Bio si dobar dječak!“) od pohvala za trud i zalaganje (npr. “Stvarno si se potrudio!“).

 

Pohvale za osobinu (npr. “Bravo, kako si pametan/duhovit!“) pridonose razvijanju stava da su karakteristike ličnosti stabilne i nepromjenjive. Posljedica takvog stava je da djeca kad dožive neuspjeh u nekoj aktivnost, taj nepovoljan ishod pripisuju svojim urođenim osobinama za koje smatraju da se ne mogu unaprijediti ili dalje razvijati. Jednako tako, pokazuju sklonost svoje sposobnosti mjeriti razinom postignuća u određenoj aktivnosti. To ih čini u potpunosti usredotočenim na uspjeh zbog čega zanemaruju emocije i zaboravljaju da u aktivnosti mogu i uživati odnosno da su tu aktivnost (npr. pjevanje, crtanje, slaganje kocki, sport i sl.) vjerojatno i odabrali jer ih ona veseli.

Povrh toga, stav o nepromjenjivosti vlastitih osobina doprinosi strahu od neispunjenja standarda koje su postavili roditelji, učitelji i sl. i osjećaju srama u slučaju neuspjeha, što potiče emocionalnu ranjivost. To dalje vodi ka izbjegavanju izazovnih zadataka zbog čega djeca gube priliku za učenje i razvijanje svojih sposobnosti i vještina, manjem uživanju u igri i učenju i čak potiče na varanje.
 

Nadalje, pohvalu za uspjeh u laganom zadatku dijete može doživjeti kao nedostatak vjere u njegove sposobnosti ili kao nisku razinu sposobnosti što ugrožava osjećaj samopoštovanja.
 

Pohvala za osobinu i to kroz usporedbu s vršnjacima (“Ti si najbolji pomagač/matematičar/govornik u razredu!“), navodi djecu na to da procjenjuju vlastitu vrijednost s obzirom na to koliko su uspješni u odnosu na vršnjake. Ideja da dijete nije u nečemu uspjelo zbog nepopravljivih nedostataka koje druga djeca ne posjeduju, izaziva osjećaj frustracije i nemoći. Ako zbog stalne usporedbe s drugima dijete često zapada u negativna emocionalna stanja (npr. tjeskobe, ljutnje, bespomoćnosti) ta stanja mogu prerasti u prilično stabilne karakteristike koje umanjuju psihičku dobrobit i kasnije tijekom života.

 

Za mentalno zdravlje važno je djetetu objasniti da ne mogu svi ljudi biti u svemu uvijek izvrsni i pomoći mu da prepozna svoje jake osobine i prihvati osobine u kojima je osrednji ili slabiji te da zna da uvijek može odlučiti koje karakteristike želi dalje razvijati i na koje će se usmjeriti.
 

 

Ideja da su ljudske karakteristike urođene, pojavljuje se već u predškolskoj dobi i to, kako u pogledu intelektualnih osobina, tako i društveno-moralnih karakteristika.

Primjerice, ako dijete vjeruje da je biti “dobar” ili “zločest” datost ono će se u slučaju sukoba s vršnjacima biti sklono osjećati se kao pravednik te će uložiti manje truda u konstruktivno rješavanje spora. Takva se uvjerenja u djece razvijaju kada se dijete često etiketira kao “dobro”, “lijepo”, “osjetljivo”, “uredno” i sl. Te atribute dijete usvaja nesvjesno, a oni upravljanju ponašanjem poput naredbe ili instrukcije.

 

Površno dodjeljivanje etiketa bez nastojanja da se dijete stvarno razumije može dovesti do razvoja osobina koje nisu autentične djetetu.

Primjerice, roditelji neprestano hvale dijete za matematičke sposobnosti što ga potiče da zadrži nametnutu sliku o sebi te ulaže puno truda i sudjeluje na natjecanjima, proživljava visok stres koji to sve prati te konačno upisuje fakultet na koji su ga usmjerili roditelji, a pritom cijelo vrijeme zapostavlja neke svoje druge crte i sklonosti.

 

Izražavanje pretjerane pohvale i ponosa zbog dječjeg uspjeha, čak i kada se ne čini da dijete uživa u određenoj aktivnosti, suprotno uvriježenom mišljenju, ne pridonosi unutarnjoj motivaciji djeteta već zapravo djetetov uspjeh “pretvara” u uspjeh roditelja.

 

Dijete je sretno što je ugodilo roditelju, ali istovremeno počinje brinuti hoće li i u budućnosti dobivati istu razinu roditeljske pohvale i entuzijazma ako ne nastavi ispunjavati visoka roditeljska očekivanja.

 

U razrednom okruženju pohvale nastavnika pokazale su se povezanim s kraćom ustrajnošću u zadatku, većim oklijevanjem pri odgovaranju na pitanja, manjim brojem mogućih odgovora na pitanje i manjim očekivanjem uspjeha u teškim zadacima. To je razumljivo budući da su upravo pohvale sredstvo kojim se nameću visoka očekivanja i stvara nepotreban stres.

S druge strane, pohvala usmjerena na trud i zalaganje (“Stvarno si se puno trudila/trudio!“) potkrepljuje ulaganje napora, gledanje na izazovnu situaciju kao priliku za učenje i razvija uvjerenje da je uspjeh dostižan.

 


Učinak ohrabrenja

Transformiranje klasične verbalne pohvale u ohrabrenje koje nije vrijednosno prosuđujuće i predstavlja opis djetetovih psihičkih procesa koje izaziva neka aktivnost, rezultirat će drukčijim i povoljnijim razvojnim ishodima.

Kada roditelji pažljivo opažaju emocije koje u njihovoj djeci izaziva određena aktivnost i pokušavaju te osjećaje reflektirati djetetu kako bi mu pomogli razviti svijest o povezanosti njihovih misli, ponašanja i osjećaja, oni mu upućuju poruke ohrabrenja. Prepoznavanje kako je određena aktivnost ugodna ili poticajna za dijete i pokazivanje emocionalne usklađenosti s djetetom pojačava njegovu intrinzičnu motivaciju.

Primjerice, rečenica poput “Čini se da se svaki put jako veseliš ritmici!” prenosi dojam roditelja o djetetovim osjećajima, izražava njihovo prihvaćanje te povećava vjerojatnost da će dijete u odabranoj aktivnosti i ustrajati. Stoga je bolja od vrijednosne prosudbe u obliku pohvale “Odlična si plesačica!”

Na sličan način, izjava “Jako si ponosna na ono što si postigla! Predlažem da odemo i proslavimo to!” predlaže slavljenje dječjih osjećaja umjesto da nudi nagradu za uspjeh. Suprotno tome, izjava “Ovo je velika stvar; tvoj je tata jako ponosan na tebe! Sad ću ti kupiti novu opremu koju si htio!” fokusira se na zadovoljenje roditeljskih potreba i zarađivanje nagrade.

 

Priznanje izrečeno za angažman i trud koji dijete ulaže u aktivnost koju je samo odabralo jača djetetovu autonomiju jer se time izražava prihvaćanje djetetovih vlastitih odabira i ohrabruje ga se u njegovim postupcima i nastojanjima.

To ilustrira i poruka “Djeluješ mi vrlo zaokupljen ovim slagalicama i stvarno se trudiš složiti ih do kraja!” Ili “Marljivo si radila i na kraju si ostvarila svoj cilj!” Ili “Napravila si plan i sama osmislila kako ćeš ga provesti!”

 

Nadalje, ohrabrivanje djece u njihovim nastojanjima i pokušajima može ih navesti da uoče napredak koji su ostvarili kroz vrijeme bez potrebe da se uspoređuju s drugima. Socijalna usporedba može izazvati tjeskobu koja nepotrebno opterećuje dijete i tako zauzima dio njegovih kapaciteta koje bi se bolje iskoristilo kada bi se dijete u potpunosti moglo fokusirati na aktivnost i pritom u njoj uživati. Izjave poput “Ma pogledaj samo koliko si napredovala od zadnji put!” ili “Tvoji predmeti od plastelina svaki su put sve precizniji i detaljniji!” usmjeravaju djetetovu pažnju na njihov unutarnji proces i razvoj koji je iz tih procesa proizišao.

 

Osim toga, ohrabrenje pokazuje vjeru u djetetove sposobnosti i omogućuje djetetu da razvije povjerenje u samog sebe i prenese ga na veći broj svojih osobina i različite situacije. Internalizaciju povjerenja potiču rečenice poput “Uvjeren sam da ćeš to znati riješiti!” ili “Vjerujem da ćeš uspjeti to odraditi na svoj način!“

Isto tako, poruka ohrabrenja prenosi djetetu i to koliko roditelj ili skrbnik cijeni djetetov doprinos, trud ili pomoć. Primjerice, “Hvala ti puno na tvojoj pomoći!” ili “Oh, naveo si me da sagledam to na drugi način, jako zanimljivo, hvala ti na tome!“

 

Ohrabrenja koja ljudi čuju u djetinjstvu od značajnih osoba čine ih, kasnije u životu, manje ovisnima o prosudbama drugih, obično autoriteta te se više oslanjaju na vlastite vrijednosti i stavove. Češće ih pokreće unutarnja motivacija za stalnim napredovanjem, usavršavanjem i razvijanjem kreativnosti, a manje strah od neuspjeha, kritike ili lošeg statusa. Pritom postižu i veći osjećaj zadovoljstva zbog djelovanja u skladu s unutarnjim standardima.

 


Zaključak

Pružanje ohrabrenja kroz opisujuće poruke koje zrcale djetetove osjećaje prilikom bavljenja nekom aktivnošću, opisuju njihovu razinu udubljenosti ili angažmana u toj aktivnosti, prenose vjeru u njihove sposobnosti i uvažavanje njihovih nastojanja, proizlazi iz zdravog i poticajnog odnosa između djeteta i skrbnika koji je preduvjet za razvoj samopoštovanja i emocionalne otpornosti.

 

Izvor: Mira Đorđević / www.istrazime.com

 

Pročitajte i:

12 moćnih izraza koje koriste roditelji za lakši razgovor s djecom

Mentalno jaka djeca imaju roditelje koji odbijaju napraviti ovih 13 stvari

Više pročitajte u knjizi: RAZVOJ DJEČJEG MOZGA - 12 revolucionarnih strategija integriranog pristupa za poticanje razvoja zdravoga dječjega uma, preživljavanje svakodnevnih roditeljskih borbi i za poticanje cjelokupnoga rasta i razvoja obitelji
Kako pohvala utječe na dječji razvoj

POZNATI NJEMAČKI NEUROZNANSTVENIK: Pipi Duga Čarapa kao model kako bismo trebali odgajati dijete

POZNATI NJEMAČKI NEUROZNANSTVENIK: Pipi Duga Čarapa kao model kako bismo trebali odgajati dijete

Djeca uče samo kada se dobro osjećaju, a oduševljenje zbog novih otkrića i spoznaja potiče daljnji razvoj mozga, kaže poznati njemački neuroz...


Kako pomoći djetetu u pisanju zadaća i učenju

Kako pomoći djetetu u pisanju zadaća i učenju

Čest uzrok neslaganja i sukoba između roditelja i djece upravo je pisanje domaćih zadaća. Svaki se roditelj barem jednom zapitao treba li uop...


Dr. Ranko Rajović: Dva su velika problema zbog kojih su djeca danas sve slabija

Dr. Ranko Rajović: Dva su velika problema zbog kojih su djeca danas sve slabija

O tome zašto današnja djeca imaju problema s koncentracijom, gdje najviše griješe nastavnici u radu s djecom, mogu li...


Zašto se roditelji ne znaju nositi s djetetovim lošim ocjenama i u čemu griješe

Zašto se roditelji ne znaju nositi s djetetovim lošim ocjenama i u čemu griješe

Zahtjevi koji se nađu pred djecom tijekom njihova obrazovanja iz godine u godinu sve su veći, gradivo obimnije, a svakodnevne obveze sve naporn...


Bill Gates je iznenađujuće strog kad se radi o tehnologiji

Bill Gates je iznenađujuće strog kad se radi o tehnologiji

Unatoč njegovu uspjehu u svijetu tehnologije, Bill Gates je postavio iznenađujuće stroga pravila za svoju djecu i njihovo korištenje te...


Kako potaknuti želju za učenjem

Kako potaknuti želju za učenjem

Što mogu roditelji učiniti kada shvate da njihovo dijete nije doraslo pritisku školskih obveza? Postoji izlaz iz stresa i frustrac...