Dr. Ranko Rajović: Dva su velika problema zbog kojih su djeca danas sve slabija

 

O tome zašto današnja djeca imaju problema s koncentracijom, gdje najviše griješe nastavnici u radu s djecom, mogu li se greške popraviti, zašto su djeca danas sve slabija govori dr. Ranko Rajović, autor NTC sustava učenja, član Mense i Vijeća za darovitu djecu te otac četvoro djece.

 

Znamo da su najčešće pogreške roditelja uglavnom vezane za sputavanje djece i njihove prirodne potrebe da se razvijaju i istražuju. To su, naravno, nesvjesne greške i o tome ste mnogo puta govorili. U čemu najviše griješe odgajatelji i nastavnici?

Roditelji su prvi i najvažniji učitelji i oni utječu na gotovo sve aspekte dječjeg razvoja. Puno govorim o greškama koje nesvjesno naprave, ali bih dodao još nešto.

Nije potrebno djecu zatrpavati igračkama, jer od puno igračaka baš i nema puno koristi. Dijete se sasvim lijepo igra i kad ima manje igračaka, pa svojom maštom dodaje elemente da uljepša igru. Važno je da roditelji prepoznaju djetetove interese, pa da putem tih specifičnih interesa aktiviraju misaone procese, nove ideje, a tako se razvija i kreativnost. Na primjer, ako dijete voli dinosaure, neka mu kupe 3D dinosaure, slagalicu s dinosaurima. Mogu kupiti i atlas svijeta pa će dijete naučiti države svijeta, jer ga zanima gdje su živjeli dinosauri, zatim mogu pogledati neki film o njima, kupiti figurice dinosaura s kojima može napraviti puno novih igara i scena. Sve te aktivnosti pridonose razvoju kreativnosti. Kada dijete krene u školu, taj istraživački duh, maštu i kreativnost moramo poticati i dalje.

Prvo što učitelji moraju znati jest da su likovni, glazbeni i tjelesni jako važni tijekom intenzivnog razvoja mozga, a to je do dvanaeste godine. Nije posve točno da glazbeni i likovni aktiviraju samo desnu, a matematika, gramatika i logika lijevu polovinu mozga. Mozak je jedan organ i ne možemo ga baš tako lako dijeliti na dvije različite polovine. Svaka ima svoju funkciju, ali zajedno i sinkronizirano rade.

Najveću površinu kore velikog mozga zauzimaju asocijativne regije i po rasprostranjenosti se vidi koliko su važne. Zato je važno aktivirati ih sinkronizirano, a idealan način su sviranje nekog instrumenta i kompleksni pokreti. Iz mojih istraživanja jasno je da za ukupni razvoj biološkog potencijala moramo aktivirati sve regije zajedno te da u vrijeme razvoja mozga ne možemo dijeliti aktivnosti na lijevu i desnu polovinu. Moramo aktivirati (i to sinkronizirano) velike regije mozga, pa je jako važno tijekom razvoja, posebno do 12. godine, što više pažnje u školi posvetiti predmetima kao što su likovni i glazbeni.

Tjelesni je također važan, jer je djetetu potrebno što više kretanja. U istraživanjima provedenima u SAD-u i Kanadi, od 2008. do 2010. godine, dokazano je da, ako nema dovoljno aerobnih aktivnosti, može doći do smanjenja dubokih struktura velikog mozga, a to može smanjiti djetetove kognitivne sposobnosti.

Još jedna stvar je važna za učitelje i nastavnike. To je činjenica da je reproduktivno učenje najniži način učenja i da moramo koristiti druge, efikasnije metode i tako pomoći djeci da lakše svladaju gradivo u školi i nauče misliti i povezivati informacije.

 

Spominjali ste da je najveći problem obrazovnih sustava što se fokusiraju na reproduktivno učenje. Možete li to objasniti?

Ako gledamo fiziologiju mozga, reproduktivno je učenje najniža razina učenja. To je toliko niska razina da često kažem kako reproduktivno učenje za mozak gotovo ni ne postoji. Učenik koji tako uči mora ponoviti lekciju 10-20 puta i opet je zaboravi. Ali, ako koristimo znanja iz fiziologije, onda je jasno da moramo napraviti iskorak i koristiti metode koje će mozak lakše prihvatiti, memorirati i naučiti. Tim metodama se bavi NTC sustav učenja, a koristimo razne igre koje učenici i doživljavaju tako, a usput nauče puno. Tada shvate da učenje može bite i igra, a kad tako počnu raditi svakodnevno, oni to rado prihvaćaju, jer brzo vide rezultate. Steknu samopouzdanje, ne boje se škole, ocjene su bolje, više nauče i dulje to pamte, a što je najvažnije – u tim metodama moraju stalno misliti.

Cilj NTC metode je da razvija mišljenje, što nažalost nije toliko izraženo kod učenja napamet. To je jedan od najvažnijih razlog za uspjeh NTC programa i upravo zbog svega navedenog program NTC je i dobio nagradu svjetske Mense 2015. godine, za doprinos razvoja društva u cjelini.

 

Biste li prihvatili neku dužnost u ministarstvu obrazovanja i što biste prvo učinili kad je riječ o reformi našeg obrazovanja?

Nisam političar, pa ne znam kako bih se snašao, ali mislim da odgovorne osobe u Ministarstvu obrazovanja moraju tražiti nova rješenja, angažirati najveće stručnjake i pomoći da mijenjamo ono što se pokaže neuspješnim.

Ako me pozovu, rado ću se odazvati i pomoći, jer već surađujem s nekoliko država po pitanju obrazovanja. To moramo ozbiljno shvatiti, jer vrijeme ide jako brzo, a to se vidi po epohalnim (stoljetnim) otkrićima.

Nekad su to bila velika otkrića, jednom u 100 godina, a danas ih imamo svake 2-3 godine. Jasno je da će se promjene u svijetu brzo događati u svim područjima. Ako je država nekad nastajala i nestajala za 500 godina, to će danas biti za 50. Pitanje je – a što će biti s državama koje imaju 20-30 generacija funkcionalno nepismenih učenika? Nema više vremena da čekanje nove reforme za 5 ili 10 godina, ne možemo čekati da Finska ili Njemačka nađu rešenje, pa da mi to kopiramo.

Vidimo da i oni imaju problema, da lutaju, ne znaju što je najbolje, kako da pomognu učenicima. Finska, koja bila uzor svim europskim državama, napušta polako svoj sustav i traže nova rešenja. Mi moramo već danas započeti reformu i tražiti svoj model obrazovanja koji počiva na našem jeziku, kulturi, tradiciji, načinu života i tako pomoći i učiteljima i učenicima.

 

Možete li usporediti kako je vaša generacija odgajana i kako danas roditelji podižu svoju djecu? Jesu li se stvari promijenile na bolje ili na gore?

Mislim da generalno imamo situaciju da su djeca sve slabija. Naravno, neko dijete iskoči po sposobnostima, ali mišljenje je učitelja (proveo sam nekoliko istraživanja) da su djeca danas slabija u odnosu na djecu prije 10 godina u nekoliko područja koje smo ispitivali: motorička, matematičko-logička, rječnik i opće znanje.

Na to svakako utječu roditelji, a najveći problem je što roditelji sve poslove obavljaju umjesto svoje djece. Drugi je problem nedostatak kretanja i složenih motoričkih aktivnosti. Prije 30 godina djeca su bila od jutra do mraka u pokretu, a išla su na spavanje oko 20 sati. Danas se djeca manje kreću, nisu na igralištu, nego gledaju TV, igraju videoigre i slično. Nisam protiv kompjutora, ali moramo znati odrediti djetetu granicu.

 

Poznato je da je problem današnje djece vezan za poteškoće s koncentracijom. Što možemo učiniti da to izbjegnemo, a što da problem riješimo kad se već pojavi?

Nije samo koncentracija problem, to je kompleksno pitanje. Razvojne su smetnje u porastu, sve je više djece sa smetnjama u govoru ili pisanju, odnosno čitanju. Ne mogu računati, nisu koncentrirana, ne mogu upamtiti lekciju. Teško je odgovoriti na to, iako često čujem da je problem genetika. Ipak, mislim da nije samo to, da puno utječe promjena okruženja. Mi smo rezultat prilagođavanja, tisućama i milijunima godina ljudi su se razvijali u interakciji s okolinom. To se polako događalo. Danas se okruženje jako brzo mijenja, a znamo da okruženje utječe na razvoj kognitivnih sposobnosti. Sigurno da okruženje može utjecati i pozitivno, ali i negativno. Mislim da je kod razvojnih smetnji došlo do negativnog utjecaja okruženja, prije svega zbog pogrešaka koje roditelji naprave tijekom djetetova razvoja. Previše ga štite od svega, a to je problem. Dijete ne razvija svoje biološke sposobnosti zbog roditelja koji se boje da će pasti, ozlijediti se, slomiti nogu ili ruku… Normalno je da dijete padne, pa je uloga roditelja da mu osiguraju okruženje gdje se mogućnost ozljede svodi na minimum, a ne da sputavaju dijete – na primjer, ako skače, neka skače u plitkoj vodi, na pijesku, na travi, a ne na krevetu. Ali, ako skače i na krevetu, onda oko kreveta ne smiju da biti boce, čaše, lego kocke.

Pokret je važan i uvijek je bolje omogućiti takve pokrete u prirodi, u parku, u šumi nego u stanu. Zato je savjet roditeljima – vodite djecu na planinarenje, u šetnju, na igrališta. Tad se sve regije kore velikog mozga povezuju, što pomaže kasnije u školi u procesu učenja, pa neće biti toliko problema s učenjem i koncentracijom.

 

Koliko nastavnici mogu utjecati na djecu i ispraviti pogreške koje prave roditelji?

Teško je popravljati greške roditelja, pa je jako važno educirati i roditelje i odgajatelje i učitelje. Svi se moramo baviti tim problemom, jer jedino tako možemo pomoći djeci da dosegnu svoje biološke sposobnosti. Napisao sam knjigu “IQ djeteta, briga roditelja” te priručnik “Kako uspješno razvijati IQ djeteta kroz igru” da pomognem roditeljima i odgajateljima da ne prave velike greške i da ih naučim kako ih popraviti (ako su već napravili neki problem u djetetovu razvoju). Imamo i web stranicu www.ntcucenje.com, gdje obrađujemo teme zanimljive roditeljima, ali i odgajateljima i učiteljima, pa pomažemo svima da uoče i isprave pogreške.

 

Zajedno s Urošem Petrovićem kreirali ste NTC sustav učenja. Možete li ga usporediti s tradicionalnim sustavom? Što konkretno djeca dobivaju vašim načinom učenja?

Djeca misle da se igraju, a to im je veliki motiv. Tako, igrajući se, nauče sve što im tako želimo prenijeti. I još nešto, misle, povezuju, rađaju im se nove ideje i razvijaju kreativnost. Osmislili smo radionice za djecu NTC sustav učenja, i to sa Savezom učitelja Srbije provodimo volonterski u nekoliko gradova Srbije, ali s darovitom djecom. Inače, program je osmišljen za svako dijete, ali nismo mogli fizički raditi volonterski sa svima, pa smo pokrenuli i NTC radionice za ostalu djecu u 10-ak gradova Srbije, Bosne i Hercegovine, Češke, Crne Gore i Slovenije.

Inače, Uroš i ja predajemo na Pedagoškom fakultetu u Kopru. NTC metoda je akreditirana i sada je to stručni seminar i za učitelje i za odgajatelje u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Češkoj i Srbiji, a radimo s obrazovnim institucijama na implementaciji programa u još 10 europskih država (Norveška, Švedska, Italija, Bugarska, Grčka, Mađarska, Slovačka, Švicarska, Rumunjska i počinjemo s primjenom u Njemačkoj).

 

Organizirate i seminare za roditelje, nastavnike, učitelje. Možete li reći nešto više o tome?

Seminari su osmišljeni kao jednodnevni (4 x 45 min), kako bi roditelji naučili osnovne stvari o razvoju djeteta, o greškama koje mogu usporiti ili oštetiti njegov razvoj te kako to popraviti. Nažalost, seminare održavamo rijetko, jer zbog brojnih obaveza ne stižemo, ali svi roditelji se mogu informirati preko naše internetske stranice www.ntcucenje.com.

Jedan od načina da roditelji nešto nauče su i radionice za djecu. U toku su prijave za njih, tako da će svi roditelji koju upišu djecu na radionice biti u prilici doći na neka predavanja, gdje će naučiti osnove programa.

Imamo i seminare za odgajatelje i učitelje, to je akreditiran program u Srbiji, pa nas sve zainteresirane institucije mogu kontaktirati, putem interneta ili Saveza učitelja Srbije, odnosno Udruženja odgajatelja Vojvodine.

 

Ako se u načinu odgoja i obrazovanja ništa ne promijeni, kakvo društvo možemo očekivati u budućnosti i koja bi bila vaša poruka nastavnicima i roditeljima kada je riječ o njihovoj suradnji na istom zadatku – dovođenju naše djece na pravi put?

Moramo započeti reforme, što prije – to bolje. Već sam rekao da vrijeme brzo prolazi i ozbiljne države traže rešenje, brzo mijenjaju strategije, načine rada s djecom. Luksuz je čekati 5 ili više godina ili još gore – čekati da neka država nađe bolji model, pa da ga kopiramo. Male reforme neće pomoći, one moraju biti sveobuhvatne. Moraju obuhvatiti roditelje, odgajatelje, učitelje i nastavnike.
Razvoj funkcionalnog znanja i kreativnosti je prioritet svake države. Kreativnost je stvaranje nečeg novog i korisnog. Za to su potrebne ideje, razmišljanje i povezivanje informacija. Razvoj kreativnosti morao bi biti jedan od prioriteta obrazovanja u 21. stoljeću.

Ideje su danas najskuplje, one gotovo da ne postoje. Želimo li ići naprijed kao društvo, moramo razvijati kreativnost i povećati upotrebno, funkcionalno znanje djece. Testovi pokazuju da su naša djeca ispod prosjeka u odnosu na vršnjake iz Europe, a europski učenici su slabiji u odnosu na istočnu Aziju. Dakle, funkcionalno znanje je jedan od prioriteta Europske unije, pa nama koji smo slabiji od njih po tom pitanju funkcionalno znanje mora biti prioritet na kvadrat. Da bismo to popravili, najprije moramo educirati roditelje, koji ponekad iz najboljih namjera uspore ili oštete razvoj djeteta, pa onda odgajatelje i učitelje. Ako ne budemo svi surađivali, teško da možemo uvesti velike promjene. 

 

Izvor: skolskiportal.hr

Djeca koja puno čitaju postaju inteligentnija

Čitanje povećava dakle ne samo jezičnu inteligenciju u djece već i inteligenciju općenito, pokazalo je jedno englesko istraživanje. Djeca koja ...

---

NASA-in test otkrio - 98 posto djece su kreativni geniji

Na TEDxTucsonu, dr. George Land šokirao je publiku kada je objavio rezultate testa kreativnosti razvijen za NASA-u, ali koji je nakna...

---

Uz ovih 5 savjeta naučite školarce učiti za život, a ne samo za školu

Često precjenjujemo ono što govorimo djeci. Ona nas, naime, više gledaju nego što nas slušaju: nekako bolje čuju on...

---

Kako jačati dječje samopouzdanje?

Često im govorite da ih volite onakvu kakva jesu. Dajte im do znanja da su posebni na svoj način. Pokažite im da ih volite kro...

---

Mladi koji odrastaju okruženi knjigama poboljšavaju svoje čitalačke, matematičke i tehnološke vještine

Odrastao sam okružen knjigama i uvijek sam smatrao da sam od toga imao veliku korist. Stoga vodim računa o tome da djeca koja su dio mog život...

---

Zašto škola toliko umara djecu?

Škola je veliki teret za djecu. No što točno treba smatrati sastavnim dijelom tog opterećenja – broj sati, domaću zadaću,...

---