Slikovnica Lav i ptica ima terapeutski učinak

Slikovnica Lav i ptica ima terapeutski učinak

Marianne Dubuc: Lav i ptica

Piše: Anda Bukvić Pažin

Jesi li čitala Lava i pticu?, upitala me urednica ovoga portala, a ja sam pomislila da sigurno jesam, jer zvuči kao nešto što su svi pročitali – kao priča poznata iz vrtića, iz osnovne škole, kao basna, pomalo i kao vic. Zvuči kao nešto što je svatko čitao, da, ali nitko se više ne sjeća točno o čemu se radi. Pa sam potražila Lava i pticu, i već pri prvom čitanju shvatila da je to drukčija priča, vrlo malo nalik onima koje su mi čitali u djetinjstvu i koje sam sama sebi čitala nekad poslije.

Ova priča govori sve, a ne izgovara puno, pokazuje, a ne objašnjava, crta dvodimenzionalno, ali sa svake stranice iskaču i treća i četvrta dimenzija. Nije basna, jer nema onoga što se u basnama zove poučan kraj - nema dociranja, nema završetka niti gotovih rješenja, jer nema ih ni u životu. I sada, nakon pedeset puta u zadnjih deset dana, mogu reći da sam pročitala Lava i pticu. I preporučila bih svakako da ih i vi pročitate.

 

ZIMA UDVOJE

Priča počinje jednog jesenskog dana, dok Lav rumenih obraza i u kombinezonu od trapera obrađuje svoj vrt. Radeći tako marljivo i koncentrirano, pronađe ranjenu pticu. Odmah se sažali i odluči pomoći: povije joj ozlijeđeno krilo. Međutim, ptica ne može nastaviti put na jug sa svojim jatom pa joj Lav ponudi da s njim provede zimu.

Već je prohladno – i ne znam zašto je Lav bos, mogao bi se prehladiti, jer ptičica se smrzava - pa je Lav smjesti u svoju grivu i tako ponese kući. Pomno uređena kupolasta jazbina po svojim biranim detaljima pomalo podsjeća na kućicu Ježurke Ježića: udobna je i topla, i unutra Lav ima sve što mu treba za rad i za zasluženi odmor. Kad nastupi prava zima, njih dvoje prepuštaju se dnevnim i večernjim ritualima i skladno provode snježno i hladno godišnje doma. „I tako, dan za danom, prolazi zima udvoje.“

Nakon jeseni i zime, Lav s rukama u džepovima i šeširom ušeta u proljeće: opet počinju radovi u vrtu, i vraćaju se selice. Ptica se vraća svome jatu, i to Lava vidljivo kosne. Teško mu je, ali nastavlja bez nje, raditi sve što je i prije radio, živjeti u skladu s prirodom, od kasnog proljeća preko cijelog dugog ljeta. Jer „život je takav“.

Ali život je, osim što je takav, jedan veliki neprekinuti krug, i sve se vraća odakle je poteklo, pa tako i ova priča: iznova nastupa jesen, ptice opet putuju na jug. Sve osim naše ptice, odnosno Lavove ptice – ona se vraća svome prijatelju da skupa provedu još jednu hladnu zimu. On joj kaže – ili ona njemu, svejedno, jer oboje isto misle: „Ove zime nam neće biti hladno jer smo zajedno“. I to je kraj – ili početak, kako god želite, ali sretan je u svakom slučaju.

Ilustracije: © Marianne Dubuc

 

C'EST LA VIE

Ova netipično duga slikovnica s netipično malim brojem riječi djelo je grafičke dizajnerice i ilustratorice Marianne Dubuc, Kanađanke čije radove objavljuju veliki nakladnici u 15 svjetskih zemalja. Čim uzmete slikovnicu u ruke, jasno vam je da je riječ o autorici koja radi primarno slikama. I nije to slučaj samo u Lavu i ptici (Le lion et l'oiseau): njezina prva uspješnica bila je slikovnica More (La mer), potpuno bez teksta, o mački i letećoj ribi koje kreću u dugu i uzbudljivu pustolovinu.

Slika i tekst samo su mediji za prijenos poruke, jer začetak svega ipak je priča. A ta priča, kao i sve dobre priče, seže u djetinjstvo: kao jedino dijete, Marianne Dubuc se često vezivala uz druge ljude, koji bi onda nestali iz njezina života, ili ona iz njihovih. Izgubili bi kontakt, i zbog toga je znala biti jako tužna. Onda je jednom njezina mama, vidjevši po tko zna koji put suze zbog rastanka, rekla da je to tako u životu – ljudi odlaze, ali opet će se vratiti, za deset godina, manje ili više. A ako se ne vrate, onda treba naučiti živjeti s tim.I to je jedna od osnovnih poruka koju nosi ova knjiga: C'est la vie.

Od te je priče iz života autorica krenula slikati grube skice. Nije joj bilo teško izabrati životinjske protagoniste – ova umjetnica zapravo ne voli crtati ljude u svojim knjigama, jer, kaže, još nije našla modus da ih prezentira na zadovoljavajući način. Na kraju su ilustracije zaživjele u kombiniranoj tehnici koju je prvi put iskušala za ovu slikovnicu: najprije je crtala vodenim bojama pa konture iscrtavala olovkom – to joj je omogućilo da crta najspontanije što može, jer olovku uvijek može izbrisati. Toj je kombinaciji još dodala drvene bojice, i nastale su jednostavne, ali tople i dirljive slike s promišljenom kompozicijom i gotovo kinematografskom strukturom u kojoj se izmjenjuju krupni planovi i široki kadrovi. Tako filmski posloženoj naraciji tekst gotovo i ne treba, ali autorica ga je ipak uključila, kao smjerokaz kroz osnovnu priču.

 

LJEPOTA U DETALJIMA

Čitateljski uron u ovu slikovnicu posebno je iskustvo. Ponajprije, ona svojim formatom i tvrdim koricama podsjeća na ne baš tanku knjigu. Zapravo, to je najdeblja slikovnica s najmanjim brojem riječi koju sam ikada imala u rukama. Autorica sama kaže da joj je cilj bio postići savršenu ravnotežu slike i teksta, ali činjenica da su ovdje slike ipak u prvom planu zapravo je osvježavajuća: nekako upravo slike redovito bivaju zaboravljene kad se govori o slikovnicama.

Cjelina Lava i ptice, osim što je napravljena od papira, napravljena je i od tišine: s jedne je strane ta odsutnost ili oskudica teksta, a s druge prozračne, čiste ilustracije. Priča jednostavno diše, i daje vam prostor da i vi sudjelujete u njezinu stvaranju.Pripovijedanje je to koje neke stranice ostavlja praznima, neke tek djelomično popunjenima, servira vam detalje i daje vremena da zastanete nad njima, bez osjećaja da ste ispali iz priče.

A kakvi su to detalji tek! Oni koji bi djeci lako mogli ostati za cijeli život, jer se takve jednostavne, a snažne slike nedvojbeno vežu uz rane misli i osjećaje. Ptica u gnijezdu od lavlje grive. Lav čita knjigu (ne slikovnicu), udobno zavaljen u stolcu za ljuljanje. Osebujan par prijatelja za stolom, dok večeraju skupa. Ptica koja spava u Lavovoj papuči (moja omiljena). I Lav, žalostan i mali u donjem desnom kutu desne stranice, sa šeširom koji skida u znak predaje i pozdrava dok gleda svoju prijateljicu kako leti, prema gornjem lijevom kutu, i na sljedećoj stranici potpuno nestane.

Ilustracije: © Marianne Dubuc

 

Djecu će bez sumnje oduševiti i slike i detalji, a i Lav i ptica će im sa svojim raznovrsnim izrazima lica postati dobri prijatelji.

Osjećaji su veoma važni i posebno naglašeni u cijeloj slikovnici: po licu, držanju tijela, po okolnom kontekstu i po načinu slaganja priče vidi se Lavova sreća i zadovoljstvo, a onda i njegova tuga pri odlasku ptice. Autorica daje svojevrstan pregled prije i poslije: sve što su radili skupa tijekom zajedničke zime, Lav poslije ponavlja sam, i djeca jasno mogu vidjeti koliko mu teško pada samoća kad je iskusio lijep život udvoje. Snužden je i bezvoljan za večerom, previše tužan da bi, kako običava, čitao knjigu pored kamina, a papuče su mu razbacane i prazne.

 

VJEČNO VRAĆANJE ISTOG

Dobre slikovnice djecu mnogo toga nauče, i rade to bez forsiranja i nenametljivo. Pa što njih (i nas) Lav i ptica mogu naučiti? Istu lekciju koju je i autorica naučila od svoje majke i koja je bila okidač za ovu priču: život se sastoji od dolazaka i odlazaka, rastanaka i sastanaka.

Neočekivano prijateljstvo između dvoje začudnih protagonista nema u sebi didaktički potencijal, jer djeci tu nema ništa čudno: za njih Lav nije grubi mesožder, već on uzgaja i jede mini rajčice iz svoga vrta i ribu koju ulovi ljeti na jezeru. I logično da ptica pere zube nakon večere, skupa s Lavom, stojeći na njegovoj glavi, kad je zrcalo postavljeno tako visoko.

Osim što je mini-lekcija iz života kao vječnog vraćanja istog, ova nas slikovnica uči da i priroda funkcionira na jednako kružan način.

Neke ilustracije jasno upućuju na mijene godišnjih doba: prepoznatljivi motivi poput suhog lišća, vjesnika proljeća, tople odjeće i sanjki, kupanja i ribolova. Ali ima i onih čije su naznake suptilnije, poput slike noći koja se uz manje varijacije pojavljuje na početku i na kraju slikovnice. Vidi se da je mrak i da vlada bockava hladnoća, zvijezde su velike i trepere na stranici, dim izlazi iz dimnjaka, a jednostavna slika odiše mirom i oštrom svježinom koju znamo iz vremena kad je i bablje ljeto već davno prošlo, i nema više šanse da se vrati dok priroda ne okrene puni krug.

Ilustracije: © Marianne Dubuc

 

Šturi prikazi Lava i ptice uvijek naglašavaju da je to priča o prijateljstvu. I jest, ali je jednako tako i priča o rastanku, i o usamljenosti. Uči djecu o empatiji, i pokazuje da smo potrebni jedni drugima, i da nijedan čovjek nije otok, niti može zauvijek biti nalik vrijednom Lavu koji živi sam i radi sezonske poslove. Ali u redu je i to povremeno biti, kao što je u redu i biti tužan i potišten. Jer ništa ne traje vječno, „jednoga dana ponovno dođe lijepo vrijeme“, i život je takav.

 

MAGIJA PRAZNE STRANICE

Ova umjetnički vrijedna, sofisticirana i edukativna knjiga za djecu pokazala se kao određeni rizik i pomalo sklisko područje za nakladnike u svijetu. Objavljena je u dvadesetak zemalja, i u nekima je izmijenjena na zanimljivo kompromisan način.

Naime, neki dijelovi slikovnice ne sadrže ni tekst ni ilustraciju: to su bijele, prazne stranice koje efektno dočaravaju da je došla zima, bjelina i tišina. Snijeg je preko dvije stranice zatrpao i slike i tekst, a nakon tog bijelog pejzaža na idućim će stanicama proviriti šafran, kao prvi vjesnik proljeća.

Ilustracije: © Marianne Dubuc

 

U Americi je nakladnik procijenio da će čitatelji pomisliti da je riječ o tiskarskoj pogrešci, pa su u dogovoru s autoricom maknuli te potpuno prazne stranice iz sredine knjige. A na Amazonu se slikovnica prodaje uz napomenu: „Prazne stranice nisu tiskarska pogreška, već dio pripovijedanja. Snijega je sve više, dok ne napada toliko da životinje vide jedino bjelinu."

 

***

Slikovnicu je kod nas objavila nakladnička kuća Harfa, poznata pod geslom Knjige koje vole djecu, i ovo je prva slikovnica u njihovom nakladničkom nizu - nadamo se, nikako i posljednja.

Hrvatski nakladnik nije smatrao da bi prazne stranice mogle biti problem – i s pravom se uzdao u inteligentne čitatelje, djecu i njihove odrasle, od najranije do pozne dobi. Format je dobar, korice izdržljive, uvez čvrst, a papir dobar i otporan na duga čitanja.

Jedino, oprez: kao što prazne stranice izmamljuju stanku u razmišljanju i nameću potrebu za razgovorom, tako djeci pri pogledu na praznine i bjeline obrve poskoče, a u oku zaiskri ideja. Moji su bili oduševljeni što je na stranice pao snijeg i ništa se pod njim ne vidi, ali već u sljedećem trenutku zlatne ribice su zaboravile, i tražili su bojice da docrtaju kadar na praznim stranicama. Svaka stranica magnet je za intervencije, a prazne i poluprazne posebno - nemojte reći da vas nisam upozorila.

 

***

Tekst je u cijelosti preuzet s portala Moderna vremena.

Više pročitajte u knjizi: LAV I PTICA